Prava radnika u ovoj napaćenoj zemlji, kako su razotkrili neustrašivi novinari iz šarenih tiskovina, prešla su ne samo granice održivosti, već i granice zdravog razuma. Dok kriza godinama tutnji zemljom, a antipoduzetnička klima ubire žrtve i među poslodavcima – koje bi, poštenja radi, prije trebalo zvati Stvaratelji radnih mjesta (da, s velikim “S”), radnici u Hrvatskoj kao da žive u onom sustavu kojeg je ondašnji hrvatski radni narod, rame uz rame s poštenom inteligencijom, već jednom sahranio – u socijalizmu!

Jer, kako drugačije nazvati društveni sustav koji vlada u nekim našim poduzećima, dame i gospodo, nego tim mrskim imenom? Što je to nego bahata diktatura proletarijata kad se, po takozvanim kolektivnim ugovorima (koji su očito postali zamjena za crvene knjižice), može uživati u drskom neradu, bez imalo odgovornosti za budućnost Domovine?!

Kako se ti ljudi uopće osjećaju kad čuju neumrlu maksimu Franje Tuđmana: “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, a besramno uživaju u krezovskim blagodatima vlastitog nerada, primjerice, neki čak imaju pravo na naknadu troškova prijevoza do posla, ili na topli obrok! Kao da je itko umro od pješačenja i sendviča?!

Kako biti i u ovim kriznim danima na visini domoljubnog zadatka kad mnogi djelatnici čak imaju zagranitirane slobodne dane u slučaju smrti u obitelji, ili vjenčanja? Šta, problem je bit’ na poslu malo mamuran? Ili vjenčanje dogovorit’ kasnije popodne?!

Društveno uređenje u našoj Domovini, kako vidimo, kapitalističko je samo na površini. Ispod nje, čim se malo zagrebe, čim istraživački novinarski um (a toga barem imamo, hvala Bogu) prodre malo dublje, vlada i dalje – crvenilo. Sustav u Hrvatskoj toliko je bizarno postavljen u korist radnika da je Stvarateljima radnih mjesta gotovo onemogućeno otpuštanje.

Što se vidi i po broju nezaposlenih.

Stvari, međutim, stoje još gore. Da, gore i od nezamislivih opačina o kojima ste dosad čitali, gore od obveze poslodavca (u srećom samo rijetkim poduzećima) da radniku plati troškove puta ako ga je hitno s odmora izvan mjesta stanovanja vratio na posao. Gore i od najkomunističkijih okamina: takozvanog “regresa” i takozvane “božićnice”.

Upornim višemjesečnim istraživačkim radom ekspertni tim “Zaleđa” došao je do šokantnog otkrića: hrvatski radnici imaju pravo i na nekoliko neradnih tjedana. Neradnih, doista. Dakle, ne samo da mogu biti na poslu i visjeti na fejsu po cijeli dan, već ima čak nekoliko tjedana (dužina ovisi o stupnju dekadentnosti firme) kad se uopće ne moraju pojavljivati na poslu!

Pritom im, a što je doista najbestijalnije, za vrijeme tog takozvanog “godišnjeg odmora” Stvaratelj radnih mjesta mora isplaćivati plaću! Za nerad! Za, primjerice, izležavanje na plaži, što je jedna od aktivnosti, ne sumnjamo, u kojima hrvatski radnik postiže svjetski vrijedne rezultate!

I onda će se netko usuditi pitati predsjednika Vlade Republike Hrvatske gospodina Zorana Milanovića kad ćemo izaći iz krize?! A kako, gospodo? Potamnjelim tenom?!

No, nisu ni ti, takozvani “godišnji odmori” kraj priče. Gotovo nadljudskim naporima, istraživačka ekipa “Zaleđa” uspjela se s nevjericom probiti i do još jednog bizarnog prava koje imaju hrvatski radnici, a koje dodatno rastače domaće gospodarstvo. Dakle, radnici u Lijepoj našoj imaju pravo (a evo smo već četiri godine u krizi koju je davno gospodin predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević usporedio s Domovinskim ratom) na takozvano “bolovanje”!

Za one koji ne mogu uživati u ovom, još jednom nevjerojatnom reliktu socijalizma, valja pojasniti: radnik dakle, u slučaju da je bolestan, uopće ne mora doći na posao! Može ostati kući, gledati televiziju, otići kod liječnika, spavati… a za svo to vrijeme i dalje je plaćen!!! Pa dobro, jel’ itko pitao devedes’prve tko je bolestan?! Popij tabletu, malo zakrpaj i vozi dalje! Ne, danas su gospoda fina, malo skoči temperaturica, odmah par dana u krevetić, a ti zemljo jadna – ti plaćaj!

Naposlijetku, posljednje u nizu zastrašujućih radničkih prava, koje je zasad nekako uspjelo izmaknuti percepciji kolega iz šarenih tiskovina, je možda i najgore. Dakle, dok gospodarska kriza i Slavko Linić nesmiljenom žestinom tutnjaju Hrvatskom, tjerajući Stvaratelje radnih mjesta na nevjerojatne žrtve, poput prodaje suprugine jahte ili na plaćanje poreza, bahati nasljednici Titovih proletera i dalje, potpuno ozbiljno, koriste izraz “radno vrijeme”.

Da, doista, čak i u ovim teškim vremenima postoje ljudi koji smatraju da je njihovo pravo da s posla – svakog dana, molit ću sva-kog dana! – jednostavno odu – kući. Upravo tako, kući! Nakon osam-deset odrađenih sati fino pozdrave, uzmu jaknu i narednih 14-16 sati rade tko zna što. I onda će se, dok radna mjesta zjape prazna, gledajući televiziju, pijući kave, igrajući se s djecom – pitati kako ćemo na zelenu granu!

A nikako.

S radnicima koji imaju život i izvan posla, s radnicima koji smiju ne dolaziti na posao kad su bolesni i, naposlijetku, s radnicima koji se nekoliko tjedana godišnje mogu odmarati; dakle sa zloglasnim, crvenim pravima na “radno vrijeme”, “bolovanje” i “godišnji odmor” Domovina zasigurno ne može naprijed.

Tako mi šarene stranice.