U četvrtak se obilježava pedeseta obljetnica avionske nesreće koja se, prema National Geographicu, pretvorila u jednu od najdojmljivijih epskih priča o preživljavanju. Tog 13. listopada 1972. godine, usred zime na južnoj hemisferi, u Andama se na 3.570 metara nadmorske visine srušio putnički avion Urugvajskog ratnog zrakoplovstva tipa Fairchild FH-227D, s pet članova posade i četrdeset putnika.

Točno 72 dana kasnije, 23. prosinca, evakuirani su posljednji od šesnaestoro preživjelih, s time da je svaki od njih u tom razdoblju izgubio oko četrdeset kilograma, odnosno gotovo pola tjelesne mase. Spas je stigao nakon što su dvojica od njih, tada 22-godišnji Nando Parrado i tri godine mlađi Roberto Canessa, u deset dana propješačili šezdeset kilometara kroz Ande na temperaturama koje su se kretale između minus deset i minus četrdeset.

Cijeli svijet oduševljeno je pratio njihov povratak u Montevideo jer u dotadašnje 33 zabilježene avionske nesreće u Andama nikada nije bilo preživjelih, ali zanos se ubrzo pretvorio u šok kada se ispostavilo da su opstali hraneći se tijelima svojih poginulih suputnika. Budući da su svi preživjeli bili rimokatolici, oglasila se katolička crkva i vratila globalno raspoloženje u pozitivu, zaključivši da je, obzirom na okolnosti, njihov postupak bio opravdan, uz napomenu da nisu počinili grijeh.

Slojevita priča

Tako glase osnovni podaci o događaju poznatom pod nazivom »Čudo u Andama«. Ispod toga se, pak, nalazi fascinantna, slojevita priča koja već pola stoljeća svaki put iznova izaziva veliku pažnju svjetske javnosti. Dovoljno je spomenuti da je u međuvremenu o toj nesreći napisano dvadesetak knjiga te snimljeno nekoliko dokumentarnih i jedan igrani film, a preživjeli su i dan danas u medijskom fokusu.

– Ne znam je li postojala neka mračna sila koja je, umjesto zamoraca, odlučila staviti mlade ljude iz određenog socijalnog i kulturnog okruženja, uglavnom studente i sportaše, kako bi vidjela koliko će dugo ova društvena skupina, prilično privilegirana u smislu fizičke izdržljivosti, obrazovanja i religijskih uvjerenja, izdržati u tim neljudskim uvjetima – zapitao se Canessa nakon svega.

Taj let, zaveden pod rednim brojem 571, bio je čarter koji je rugby klub Old Christians iz Montevidea iznajmio za odlazak na prijateljsku utakmicu s klubom Old Boys u Santiagu, odnosno put s istoka na zapad Južne Amerike. Kako bi smanjili troškove, poveli su članove svojih obitelji, prijatelje i navijače.

– Naši planovi bili su jednostavni. Išli smo odigrati ekshibicijsku utakmicu, zabaviti se za vikend i upoznati djevojke. Bili smo jako mladi, na početku studija. U toj dobi nitko ne razmišlja o kraju. Nakon svega što sam preživio, ne razmišljam o smrti. Zanima me samo život – rekao je u jednom od brojnih intervjua Roy Harley, koji je u trenutku nesreće imao dvadeset godina.

Fairchild FH-227D poletio je 12. listopada 1972. godine iz zračne luke Cesareo Leonardo Berisso, smještene u blizini Carrasca, elitnog dijela Montevidea, u kojem su živjeli svi putnici Leta 571. Zbog lošeg vremena avion je sletio u argentinskom gradu Mendozi, odnosno u podnožju istočnog dijela Anda. Dan kasnije let je nastavljen.

Iako se Santiago nalazi sa suprotne strane Anda, iz sigurnosnih razloga izabrana je uobičajena zaobilazna ruta u smjeru jug-zapad-sjever, kako bi se zaobišlo najviše vrhove tog planinskog lanca. Sve je krenulo po zlu kada je iskusni pilot Julio Cesar Ferradas mislio da njegov kopilot Dante Lagurara može sve odraditi sam, a ovaj je pogrešno očitao instrumente i javio kontroli leta u Santiagu da je avion prošao Curico u trenutku kada je taj grad u Čileu bio udaljen još sedamdeset kilometara.

Ta greška bila je višestruko fatalna jer je usmjerila Let 571 usred Anda, a kasnije je odvela spasilačke ekipe na pogrešan trag. Kada su shvatili da su okruženi zasnježenim planinskim vrhovima, Ferradas je očajnički pokušavao dignuti avion, ali uslijed jakih turbulencija bilo je kasno za takav manevar.

Zadnja fotografija snimljena prije no što se avion srušio

Savršena tišina

Prvi udar u planinu otkinuo je desno krilo, s time da je od te siline otpao i velik dio repa, skupa s putnicima iz stražnjeg dijela kabine. Ubrzo je na isti način otišlo i lijevo krilo, a ono što je ostalo od aviona skliznulo je niz strmi ledenjak brzinom od 350 kilometara na sat i zaustavilo se nakon 725 metara u snježnom nanosu. Od siline tog udara sva sjedala su bila iščupana iz ležišta i nabila su se na pregradu pilotske kabine.

U padu je poginulo dvanaestero ljudi, a tijekom drugog dana u Andama posljedice nesreće odnijele su još pet života. Budući da su bili studenti medicine, Canessa i njegov vršnjak Gustavo Zerbino brinuli su o ozlijeđenima, dok su ostali pretražili olupinu i pronašli malo čokolade i grickalica, dvije konzerve dagnji, tri boce žestokih pića i nekoliko boca vina.

Komunikacijski uređaji u avionu bili su neupotrebljivi i ubrzo je postignut dogovor da će iz predostrožnosti racionalno trošiti zalihe jer ne znaju koliko vremena će spasilačkim ekipama trebati da ih nađu. Tada nitko od njih nije ni slutio da će se to dogoditi tek 72 dana kasnije, nakon junačkog pothvata Parrada i Canesse.

– Da nam je netko rekao da će proći toliko vremena, istog trena bili bismo osuđeni na smrt. Spasila nas je iluzija, dan za danom smo vjerovali da svako novo sutra donosi jedan dan čekanja manje. Iskreno, tu nadu smo gubili više puta – objašnjavao je desetljećima kasnije tada 21-godišnji Jose Pedro Algorta.

Canessin partner u potrazi za spasom u tome nije sudjelovao. Pri padu aviona Parrado je dobio snažan udarac u glavu i frakturu lubanje, zbog čega je prva tri dana proveo u komi, ne znajući da mu je majka poginula na licu mjesta, dok mu je mlađa sestra imala ozljede opasne po život. Njega je, pak, spasila slučajnost. Naime, medicinski stručnjaci kasnije su tvrdili da su ekstremna hladnoća i činjenica da mu je glava neko vrijeme ležala u snijegu spriječili oticanje mozga.

– Nije bilo ničega. Ni straha, ni tuge, ni misli, ni sjećanja. Samo crna, savršena tišina. Zatim se pojavila tanka siva mrlja dnevnog svjetla i ja sam se uzdizao prema tome poput ronioca koji izlazi na površinu. Oprezno sam podigao ruku kako bih dotaknuo tjeme. Ugrušci osušene krvi bili su mi zapetljani u kosi, a ispod toga sam napipao oštre rubove slomljene kosti. Kada sam to lagano pritisnuo, osjetio sam nešto spužvasto. Želudac mi se digao čim sam shvatio da pritišćem dijelove svoje lubanje na površinu mozga – napisao je Parrado u svojoj knjizi »Čudo u Andama«.

Majku je pokopao u snijegu, a devetnaestogodišnju sestru je njegovao idućih šest dana.

– Stalno sam bio uz nju, ali nikada nisam bio siguran je li svjesna moje prisutnosti. U jednom trenutku je s njenog lica nestao zabrinuti izraz, a napetost u njenom tijelu je popustila. Prestala je disati i bila je mirna. Nikad u životu se nisam osjećao tako užasno usamljeno. Izgubio sam majku, sestru i neke od mojih najboljih prijatelja. Savršeno jasno sam osjetio grubu snagu planina i prvi put sam sa sigurnošću vjerovao da ću umrijeti – objasnio je Parrado svoje misli u tim trenucima.

Film “Alive” objavljen je 1993.

Sakrament pričesti

U međuvremenu su u olupini pronašli fotoaparat tranzistor, koji je Harley osposobio pomoću improvizirane antene od električnih kablova aviona, i stalno su slušali vijesti radiostanica, nadajući se najboljem. No, osam dana nakon nesreće saznali su da je potraga za njima obustavljena.

– Tada je do mene došao Gustavo Nicolich, koji je kasnije poginuo, i smireno mi rekao da ima dobre vijesti jer je na radiju upravo čuo da nas više ne traže. Bio sam preneražen, a on je objasnio da je to dobro jer sada ovisimo samo o sebi, a ne o pomoći izvana. U tom trenutku shvatili smo na čemu smo. Prestali smo čekati i počeli djelovati. U Montevideu sam bio beskoristan, imao sam dadilju i donosili su mi doručak u krevet, a na toj planini sam radio nevjerojatne stvari koje se prije ne bih usudio učiniti – tumačio je Carlos Paez, najmlađi preživjeli, koji je u ostacima trupa aviona usred Anda dočekao svoj devetnaesti rođendan.

Kada su potrošene skromne zalihe hrane, Parrado se prvi odvažio izustiti da bi trebali jesti ostatke poginulih, a Cannesa ga je podržao tvrdeći da im samo meso može dati potrebnu energiju.

– Trebala nam je snaga da se možemo boriti s tom planinom, a jedino što smo imali bila su mrtva tijela. Tu je bila i mogućnost kolektivnog samoubojstva. Bilo je teško jer smo imali zajedničke fizičke, mentalne i vjerske tabue. Počeli smo prihvaćati takvo rješenje u svojim mislima. Do tada smo svi izgubili oko dvadeset kilograma i morali smo jesti. Svega se sjećam, ali nemam niti jednu noćnu moru niti traumu s te planine – otkrio je Zerbino.

Većina je prihvatila tumačenje da ne rade ništa loše jer, kako su kasnije isticali, »sakrament pričesti je upravo to – jesti tijelo Isusa Krista kako bismo primili Boga i vječni život u našim srcima«. Osim toga, svi su smatrali da su duše poginulih napustile njihova tijela.

– Kanibalizam je kada nekoga ubijete i pojedete, tako da je to tehnički bilo ono što je poznato kao antropofagija. Morali smo jesti ta mrtva tijela jer meso sadrži bjelančevine i mast. U toj situaciji usta se ne žele otvoriti i osjećaš se tako jadno i tužno zbog onoga što moraš napraviti. Moj glavni problem bio je taj što sam zadirao u privatnost svojih mrtvih prijatelja, ali tada sam pomislio da bih se osjećao ponosno ako bi moje tijelo moglo koristiti za preživljavanje drugih. Tada smo sklopili pakt da ćemo rado staviti svoja tijela u službu ostalih, ako netko od nas umre na toj planini – objašnjavao je Canessa.

Nando Parrado i Roberto Canessa s argentinskim kaubojem Sergiom Catalanom

Novi plan

Dvanaest dana nakon havarije preživjele je zatrpala lavina dok su spavali u ostacima trupa aviona. Osmero ih je poginulo na mjestu, a ostali zbog mećave nisu mogli izaći van iduća tri dana. To vrijeme morali su provesti u ionako skučenoj olupini, čiju visinu je naneseni snijeg sabio na jedva pola metra.

– Morali smo jesti tijela naših prijatelja koji su do prije samo nekoliko sati disali. Rezanje prvog komadića iz lagano toplog tijela koje je ispuštalo paru iz razderanog područja izazivalo je žestoko povraćanje. Jedući meso koje je još bilo krvavo pitali smo se postajemo li divlje životinje – govorio je tada 25-godišnji Eduardo Strauch, koji je preživio nesreću sa svojim bratićima, vršnjacima Adolfom Strauchom i Danielom Fernandezom.

Idući korak bila je potraga za repom aviona jer tamo su bile baterije koje su, kako su mislili, mogle osposobiti komunikacijske uređaje. Pronašli su ih u roku od tri dana, ali voltaža nije odgovarajuća.

Budući da im je kopilot Dante Lagurara na samrti pogrešno rekao da su prošli Curico, bili su uvjereni da se nalaze blizu naseljenih područja Čilea u podnožju Anda i odlučili su pričekati početak proljeća, kako bi trojica najjačih preko planina krenula po pomoć. Dobrovoljci su bili Parrado, Canessa i tada devetnaestogodišnji Antonio Vizintin.

– Krenuli smo rano ujutro 12. prosinca. Na sebi smo imali kopačke za rugby i po četiri sloja odjeće, ali to nije bio problem jer smo do tada svi izgubili tridesetak kila. Tijekom jutra idućeg dana ugledao sam plavo nebo iznad vrha na koji smo se penjali. Horizont je bio krcat planinama prekrivenim snijegom u svim smjerovima i odmah sam shvatio da nismo prošli Curico. Nismo bili ni blizu. Naš avion je pao negdje na sredini Anda – prisjetio se Parrado trenutka u kojem je postao svjestan pogreške kopilota. No, nakon svega što su do tada prošli odustajanje nije bilo opcija.

– Napravili smo novi plan. Vizintin se vratio nizbrdo do olupine i ostavio nam svoj dio mesa, a mi smo nastavili. Te večeri Ande je obasjao najspektakularniji zalazak sunca koji sam ikada vidio. Sunce je pretvorilo planine u blještavo zlato, a nebo je bilo obasjano grimiznim kovitlacima boje lavande. »Roberto,« rekao sam, »možeš li zamisliti kako bi ovo bilo lijepo da nismo mrtvi ljudi?«.

Znao sam da je uplašen koliko i ja, ali snagu sam crpio iz naše bliskosti. »Možda hodamo u smrt«, rekao sam, »ali radije bih hodao u susret svojoj smrti nego čekao da ona dođe k meni.« Roberto je kimnuo. »Ti i ja smo prijatelji, Nando«, rekao je, »prošli smo kroz puno toga. Sada idemo umrijeti zajedno.« Prešli smo preko ruba i počeli se spuštati – prepričavao je kasnije Parrado.

Nekoliko dana kasnije ugledali su prvo zelenilo i životinje, a 20. prosinca stigli su do rijeke u zabačenom dijelu Čilea. Na suprotnoj obali nalazio se huaso, čileanski kauboj, ali glasni brzaci spriječili se bilo kakvu verbalnu komunikaciju. Čovjek na konju, za kojeg se kasnije ispostavilo da je tada 43-godišnji Sergio Catalan, dao im je znak da će se vratiti idućeg jutra, a sutradan je došao sa svojim sinom i donio je olovku i papir, koje je pričvrstio za kamen i bacio preko rijeke.

«Dolazim iz aviona koji je pao u planine. Ja sam Urugvajac. Hodamo već deset dana. Imam ranjenog prijatelja gore. U avionu je još četrnaest ozlijeđenih. Moramo brzo otići odavde, a ne znamo kako. Nemamo hrane. Slabi smo. Kada ćeš doći po nas? Molim te, ne možemo ni hodati. Gdje se nalazimo?« napisao je Parrado i vratio poruku preko rijeke na isti način, a Catalan je zatim jahao 120 kilometara po pomoć.

Evakuacija

Evakuacija preostalih preživjelih helikopterima trajala je iduća dva dana zbog lošeg vremena, a u vijest o spašavanju ekspresno je doprla u svaki kutak svijeta.

– Tada se samo znalo da su preživjeli Parrado, Canessa i još četrnaestorica. Kada sam izašao iz spasilačkog helikoptera, susreo sam oca Royja Harleyja i oca Gustava Nicolicha, koji me pitao gdje je njegov sin. Popis preživjelih bio je napravljen na brzinu i tamo je samo pisalo »Gustavo«, ali to je bio Zerbino. Nicolichevom ocu tada sam morao reći da njegov Gustavo nikada neće sići s te planine – prisjetio se Daniel Fernandez.

Obitelji su odlučile pokopati poginule u zajedničkoj grobnici blizu mjesta nesreće, na mjestu zaštićenom od lavine, ispod kamenog obilježja i željeznog križa, a ono što je ostalo od trupa aviona, spaljeno je benzinom. Većina preživjelih nikada nije išla tamo, a Eduardo Strauch tek je 1995. godine smogao snage za povratak u Ande.

– Konačno sam mogao oplakivati ​​svoje mrtve prijatelje. To je nešto što nije bilo moguće učiniti kako treba u tim danima, kada su se naše emocije ugasile kako bismo preživjeli. Nadam se da ću moći svake godine dolaziti ovdje, sve dok ne stigne moj dan za posljednji posjet. Nakon toga će moja djeca ostaviti moj pepeo u podnožju ovog željeznog križa, da zauvijek počivam u blizini moje snježne braće – zaključio je Eduardo Strauch u svojoj knjizi »Izvan tišine«.

Roberto Canessa i Fernando Parrado 2017.