U ovoj godini obilježavamo 100. godišnjicu rođenja najvećeg usnog harmonikaša u povijesti jazza, Tootsa Thielemansa. Legendarni Quincy Jones je jednom rekao: »Toots Thielemans je jedan od najvećih glazbenika našega doba. Svirajući svoje glazbalo svrstao se među najbolje glazbenike koje smo imali u jazzu. Glazba koju svira dolazi iz srca i može vas rasplakati.« Thielemans je s Quincyjem Jonesom snimio glazbu za filmove »Midnight Cowboy« iz 1969. i »The Getaway« iz 1972., svirao je na snimanjima glazbe za mnoge druge filmove, skladao je za crtiće kao i poznatu temu iz dječje serije »Sesame Street« koju izvodi na usnoj harmonici.
Multiinstrumentalist: usni harmonikaš, gitarist, zviždač i skladatelj Jean Baptiste »Toots« Thielemans rođen je 29. travnja 1922. u Bruxellesu u Belgiji. S tri godine počeo je svirati harmoniku kućne izrade, a sa sedamnaest pravu. Sredinom četrdesetih nastupao je u američkim klubovima u Belgiji i Njemačkoj. Tijekom karijere vodio je vlastite sastave i radio kao studijski glazbenik. Godine 1961. snimio je svoju najpoznatiju skladbu »Bluesette« na kojoj svira gitaru i zviždi. Postala je jazz standardom koji su poslije svirali i snimali mnogi glazbenici. Bio je inventivan improvizator, tijekom niza godina u stručnim časopisima biran za najboljeg usnog harmonikaša, svirao je i gitaru, a bio je i jedan je od rijetkih jazz zviždača.
Dobitnik je mnogobrojnih priznaja i nagrada, a godine 2001. belgijski kralj Albert II. dodijelio mu je plemićku titulu baruna. Godine 2009. proglašen je majstorom jazza od strane National Endowment for the Arts, što je najveća čast za jazz glazbenika u Sjedinjenim Američkim Državama.
Thielemans je na poziv Boška Petrovića 1998. nastupio na Springtime Jazz Feveru u B.P. Clubu u Zagrebu. Tada je ostvario suradnje s hrvatskim glazbenicima kao što su Mario Mavrin, Branko Kralj i Damir Dičić. Bila je to prilika i za razgovor iz kojeg u ovoj prigodi donosimo neke segmente.

Velika eksplozija

Thielemans je jazz počeo svirati još kao dijete. Najprije je iz hobija svirao harmoniku, a poslije i druga glazbala i to kao potpuni autodidakt. »Jazz virusom zarazio sam se kada sam prvi put čuo jednu ploču Louisa Armstronga«, prisjetio se. »Slušao sam jazz glazbu, ali nikad nisam učio od nekoga učitelja. Jednom sam od prijatelja dobio gitaru. Bio sam bolestan i ležao u postelji kad mi je prijatelj donio gitaru. Probao sam svirati i to mi se dopalo. Tada sam počeo učiti slušajući snimke sastava Hot Club De France s gitaristom Djangom Reinhardtom. Bilo je to tijekom 2. svjetskog rata, u vrijeme kad je Njemačka okupirala Belgiju, no mogli smo doći do svih tih ploča i slušati ih. Imali smo i notne albume Dukea Ellingtona.«
Toots Thielemans je bio mainstream jazz glazbenik, fasciniran bebopom. Iako nikad nije svirao free-jazz, saksofonist John Coltrane je bio jedan od glazbenika koje je obožavao. »Da, Coltrane je donio revoluciju. Bila je to velika eksplozija. Bio je iznimno važan, ali na mene su najviše utjecali ljudi s kojima sam surađivao. Slušao sam sve. Primjerice, slušao sam Stevieja Wondera dok je još svirao usnu harmoniku. Svirao je bebop, no nije važno što je to bio bebop, imao je svoj stil, bio je to Stevie. Bebop je na mene, kao i na sve glazbenike moga naraštaja imao velik utjecaj. Počeo sam svirati 1941., prije nego smo upoznali bebop. Kada je bebop došao, mi mladi glazbenici pokušavali smo prepoznati tu novu poruku. Pitali smo se što to oni pokušavaju, ali nismo dobivali odgovor. Jedan od najvažnijih glazbenika prije bebopa za mene je bio saksofonist Lester Young. Gitarist Django Reinhardt također, ali on je bio poseban. Bio je fantastičan i učio sam od njega, ali sam se poslije i udaljio. Tada su došle te prve ploče u Belgiju: »One Bass Hit« s malim sastavom Dizzyja Gillespieja. Iznimno važna bebop ploča bila je »Groovin’ High« saksofonista Charlieja Parkera. U Americi, u Belgiji, posvuda u svijetu ljudi su učili iz tih ploča. To je bio ogroman utjecaj. Nije bilo značajnijega utjecaja od tog. Možda Beatlesi u popularnoj glazbi ili tako nešto, ali u jazzu bebop je bio revolucija. Poslije je došlo do evolucije. Bebop je bio velika eksplozija, a kasnije je sviranje Milesa Davisa utjecalo na mnoge. Značaj glazbenika može se vrednovati po utjecaju, kao što je to u Parkerovu slučaju. On nije utjecao samo na saksofoniste, nego na sve. Klaviristi, gitaristi, svi su učili iz Parkerove glazbe. Tako je i danas! Coltrane! Svi klaviristi uče koncepciju Coltraneove glazbe. Ornette Coleman je utjecao na mnoge. Možda sam prestar, ali uvijek nastojim čuti nove stvari i cijelo vrijeme slušam. Svidjela mi se suradnja s Herbijem Hancockom, s kojim sam malo svirao, iako ne mogu reći da je utjecao na mene. Slušam sve i učim od svega. Slušam s osjećajima. Ako slušam ploču ili koncert nekoga glazbenika koji me dirne i uzbudi, to ima smisla za mene. To nastojim uključiti u svoj glazbeni jezik. Uvijek učim. Pokušavam učiti. Svaki je glazbenik prijemčiv za nešto, a neprijemčiv za nešto drugo.«

Moj guru

Na Thielemansovu zaluđenost jazzom velik trag ostavilo je turističko putovanje u Sjedinjene Američke Države krajem 1940-ih. Tada je iz prve ruke osjetio autentičnu jazz atmosferu u njujorškim klubovima kad je bebop još uvijek bio jako popularan. »Bilo je to jedne večeri, prije povratka u Belgiju, zadnjeg dana moga turističkog boravka u SAD-u«, sjetio se. »U to doba u 52. ulici… Zapravo bio je to početak kraja, ali bilo je još uvijek nekoliko klubova koji su radili. Radio je Three Deuces – kao »tris« dvojki u pokeru. Toga tjedna u tom su klubu svirali Howard McGhee All Stars s Miltom Jacksonom, Hankom Jonesom, Percyjem Heathom… Fotograf, kojeg sam upoznao u Miamiju, predstavio me glazbenicima kao prijatelja iz Belgije koji svira usnu harmoniku i kojeg bi svakako trebali čuti. Pozvali su me da s njima sviram u izvedbama nekoliko skladbi. Bio je to nezaboravan jam session. Drugi sastav bio je trio Lennia Tristana. Proveo sam cijelu večer sjedeći pokraj klavira s Lennijem i Hankom Jonesom. Bilo je neizmjerno zabavno i uzbudljivo.«
Godine 1949. Thielemans je u Parizu prvi put slušao Parkera i susreo se s njim, a već 1950. bio je na europskoj turneji sa septetom Bennyja Goodmana u kojem su uz njega svirali Roy Eldridge, Zoot Sims i ostali velikani jazza. Nakon toga otišao je u Švedsku gdje je ponovo slušao i sreo Parkera. Krajem 1951. dobio je vizu i otputovao u SAD gdje je već sljedeće godine postao član sastava Charlie Parker All Stars u kojem su svirali Miles Davis, Milt Jackson i drugi vodeći džezisti toga doba. »Charlie Parker je bio moj guru«, rekao je. »Bio je prijateljski nastrojen prema meni. Taj All Stars sastav svirao je dva tjedna u jednom kinematografu. Bio je to zapravo sastav koji je svirao na šou legendarne jazz pjevačice Dinah Washington koja je utjecala na mnoge pjevače koji su došli nakon nje. Bilo je vrlo uzbudljivo.«
Nakon suradnje s Parkerom ostvario je zapaženu suradnju s klaviristom Georgeom Shearingom u čijem je glasovitu kvintetu svirao od 1953. do 1959. U tom, tada jednom od najboljih stalnih malih sastava u SAD-u, uglavnom je svirao gitaru. Godine 1957. dobio je američko državljanstvo te je češće svirao i s drugim velikanima jazza kao što su Dave Brubeck, Gerry Mulligan, Modern Jazz Quartet, Ella Fitzgerald, Sarah Vaughan, Peggy Lee, Shirley Horn, Oscar Peterson, Bill Evans, Dizzy Gillespie, Paquito D’Rivera, Jaco Pastorius, Natalie Cole i Pat Metheny. Bio je solist u projektima Quincyja Jonesa s kojim je snimio pet albuma, a značajnu glazbenu suradnju ostvario je s pijanistom Billom Evansom. Godine 1979. gostovao je na snimanju ploče »Affinity« koju je Evans objavio za tvrtku Warner Bros. Iako je kao vođa sastava snimio četrdesetak albuma, vođenje stalnog sastava nikad nije bila njegova preokupacija. »Nikad nisam vodio pravi sastav s kojim bih djelovao godinama«, rekao je. »Pokušavao sam raditi kao solist, ponekad sam imao svoju ritam-sekciju, ali ne i stalni sastav kao što su imali Dave Brubeck ili Gerry Mulligan.«

Monopol na glazbu

Osim s džezistima, Thielemans je svirao i s glazbenicima drugih žanrova, među ostalima sa Stevijem Wonderom, Billyjem Joelom, Jamesom Taylorom, Paulom Simonom i Julianom Lennonom. Bio je snažno nadahnut brazilskom glazbom. Zapravo bila je to njegova opsesija. Nerijetko je odlazio u Brazil gdje je svirao i snimao s poznatim brazilskim glazbenicima, među ostalima s Elis Reginom, Eliane Elias, Paulinhom Da Costom, Caetanom Velosom, Chicom Buarquem, Djavanom, Eduom Lobom, Gilbertom Gilom, Ivanom Linsom, Joaom Boscom, Luisom Bonfom, Miltonom Nascimentom i Oscarom Castro-Nevesom. Kao vođa sastava snimio je tri albuma pod zajedničkim nazivom »The Brazil Project«, na snimanjima kojih su mu se pridružili vodeći brazilski glazbenici. »To je predivna glazba prema kojoj me vode uho, osjećaj i srce«, rekao je. »Volim Brazilce. Skladaju predivne melodije. Po mojem mišljenju, oni su danas jedini koji skladaju melodije koje, nakon što ih čujete, ostaju u vama. S njihovom sam se glazbom upoznao kad sam čuo neke ploče koje su mi se svidjele, a poslije sam bio pozvan da surađujem s nekim glazbenicima kao što je Elis Regina s kojom sam svirao 1972.«
Toots Thielemans je bio aktivan do kraja života, a preminuo je 22. kolovoza 2016. u 94. godini. Njemu u čast nizozemski je jazz i pop orkestar Metropole tada, zajedno s američkim glazbenikom Quincyjem Jonesom, nastupio u londonskom Royal Albert Hallu. »Jazz virusom zaražen sam 1942.«, rekao je. »Tim se jezikom nastojim izraziti kroz usnu harmoniku i gitaru. Jazz je – kao i kreativno slikanje za slikara ili laboratorij za znanstvenika – virus. Ako si zaražen virusom, moraš to raditi. Nema objašnjenja zašto sam postao glazbenik. Netko tko je »gore« rekao je: »Ti ćeš postati glazbenik!« Još uvijek me vodi ideja Dukea Ellingtona: koja je tvoja najbolja ploča? – ona koju ću tek snimiti. Uvijek gledam naprijed. Ne volim kad me ljudi pitaju: »O Toots, znamo se godinama, sjeti se kako je bilo. Prije je jazz bio onaj pravi. To je bio jazz!« Ne volim to čuti zato jer nijedan naraštaj nema monopol na glazbu. U redu, bio je samo jedan Charlie Parker, samo jedan Miles Davis, samo jedni Beatlesi ili skupine ljudi koji su zaslužni za nove pokrete u popularnoj glazbi, ali treba gledati naprijed. Nostalgija može biti pozitivna, može biti vitamin. Kad slušate ploče Louisa Armstronga, kažete: »Bože to je fantastično«. On je za mene još uvijek guru. Sreo sam se s njim nekoliko puta. Zajedno smo snimali reklamu za Chrysler. Nakon svih tih godina još uvijek sam osupnut kad čujem glazbenika ili glazbeno djelo koje me pokrene i uzbudi, koje potakne moje emocije i osjećaje. Želim ići dalje i naučiti to ili učiti iz toga. Ovog ljeta idemo u Kanadu, u svibnju ću svirati u legendarnom klubu Blue Note u New Yorku, u listopadu idem u Japan. Puno sviram s izvrsnim njujorškim klaviristom Kennyjem Wernerom. Njega bi svi trebali poslušati. Zahvalan sam na zdravlju i što još uvijek imam želju učiti, a to želim i mladim glazbenicima. To nije lagan put, ali idite dalje i dajte sve od sebe. Sretno momci!«