RIJEKA – U sklopu izložbe »Nepoznati Klimt – ljubav, smrt, ekstaza«, koja je otvorena u Muzeju grada Rijeke, u Svečanoj dvorani Palače šećera održana su dva popratna programa – predstavljanje kataloga izložbe i simpozij posvećen Klimtu koji je uključio niz izlaganja o Klimtovu stvaralaštvu te o njegovoj poveznici s Rijekom i riječkim kazalištem, o venecijanskim i bečkim umjetnicima u riječkome kazalištu, kao i uvid u konzervatorsko-restauratorski rad na njegovim slikama.

Katalog izložbe je bogato ilustrirana knjiga koja na 236 stranica, u dvjema jezičnim verzijama, hrvatskoj i engleskoj, donosi pregled života i rada trojice umjetnika čiji se radovi mogu vidjeti i u Palači šećera na drugome katu – Gustava Klimta, Ernsta Klimta i Franza Matscha.

Percepcija Klimta

Katalog stavlja fokus na Gustava Klimta, najvećeg od trojice bečkih slikara čija platna krase svod riječkog HNK-a, i na njegovu raniju umjetničku fazu, a simpozij i izlaganja također se naslanjaju na teme obrađene u katalogu. Izlaganja na simpoziju o Klimtu dala su presjek njegovog života i rada u ranijoj fazi stvaralaštva, koja je bitna za Rijeku i njegovu riječku kazališnu ostavštinu te jasno pozicioniraju njegovu riječku fazu prije secesijskog prevrata. Uz to, izlaganja su se osvrnula i na druga dva bečka umjetnika, Ernsta Klimta i Franza Matscha.
Simpozij o Klimtu otvorio je Ervin Dubrović svojim izlaganjem o bečkim i venecijanskim umjetnicima čiji su radovi dio riječkoga kazališta. U svojem se izlaganju osvrnuo na ondašnju riječku povijesnu sliku, ličnosti grada te je govorio o kiparskim radovima inozemnih umjetnika na zgradi riječkoga HNK-a čiju je simboliku i detaljno pojasnio. Uz kiparske radove, govorio je i o nekoliko scenografskih skica za kazališne predstave.

Deborah Pustišek Antić, autorica izložbe i kataloga, nastavila je niz izlaganja govoreći o percepciji Klimta do sredine 20. stoljeća, stavivši naglasak na komparaciju radova Fumija i Klimta, čime je ukazala na to da je Klimt nadmašio likovnu produkciju svojih suvremenika.
Kako je rekla, riječke slike, historicističke i epigonske, simboliziraju velikog umjetnika koji će se prometnuti u vodećeg. Svoje je izlaganje zaključila i citatom »Klimt – umjetnik kojeg narod neće poštovati i voljeti – ni sada ni nakon njegove smrti«.

Riječke slike

U nastavku simpozija Marian Bisanz-Prakken opsežno je govorila o ranim Klimtovim radovima koji su imali utjecaj i značaj za njegovo kasnije stvaralaštvo, odnosno za njegove kasnije faze rade, kao i za riječki kontekst. U svojem detaljnom izlaganju osvrnula se na pojedina Klimtova djela, njihovo značenje u kontekstu Klimtova stvaralaštva koje u svojim ključnim godinama prelazi u nove crtačke i slikarske dimenzije, kao i na teme, motive i simboliku koja se vezuje za ta određena djela.

foto: Vedran Karuza

Irena Kruševac izlaganjem »Riječke slike – ikonografski program« stavila je naglasak na Klimtovu riječku fazu stvaralaštva koja je bitna za cjelokupan rad.

U svojoj prezentaciji Kruševac se pitala što slike na svodu riječkoga HNK-a predstavljaju i tko je naručio njihovo slikanje. Pitanjem svoda HNK-a Ivana pl. Zajca bavili su se razni teoretičari povijesti umjetnosti, a prema njezinom shvaćanju, taj svod treba gledati integralno i treba ga se staviti u kontekst kazališta, pa u tom smislu baza tih slika moraju biti scenske umjetnosti.

Konzervatorski radovi

Riječke slike, kako je zaključila, spadaju u širi europski kontekst čime imaju dodanu vrijednost. Želja joj je, naglasila je, da se troje umjetnika – Ernst Klimt, Gustav Klimt i Franz Matsch – udomaće u Rijeci i postanu umjetnici prvoga reda. Posljednje izlaganje Ane Rušin Bulić i Slobodana Radića dalo je uvid u proces konzervatorsko-restauratorskih radova na slikama iz riječkoga HNK-a, a kako su naglasili, proces je bio složen i zahtijevao je primjenu svih stečenih znanja i umijeća. Osim restauratorskoga rada, značaj demontaže slika sa svoda HNK-a leži i u činjenici da su se prvi put otkrile točne dimenzije slika. Što se tiče stanja slika, bili su oštećeni rubovi slika od čavlića, boja se trusila, a bilo je i površinske nečistoće.

U restauratorskom procesu krenulo se od laboratorijske analize pigmenta i veziva, snimaka u tri spektra, slike su bile osjetljive na organska otapala, a bila je primjetna i tempera s dodatkom ulja, što je tipični pigment za kraj 19. stoljeća. Na slikama Ernsta Klimta bilo je nečistoće, mrlja od curenja vode, diskoloriranog retuša, radilo se o gubitku podloge i boje, ostacima žbuke i ljepila i performacijama, što je trebalo reparirati. Na primjerima slika prije i poslije složenog restauratorskog procesa koje su prikazane, bila je vidljiva razlika i količina restauracije.