Autorovi »svjedoci«, redom muškarci, vjeruju da je simulacija stvarnost, kao bijeg od života ispunjenih razočarenjima. Jedini ženski glas smatra da je teorija simulacije simptom izolacije
Godine 1977. veliki Philip K. Dick održao je u Parizu govor nazvan »If You Find This World Bad. You Should See Some of the Others«, u kojem otkriva pomalo zbunjenoj i skeptičnoj publici da mnogi od njegovih distopijskih romana nisu bili produkt njegove mašte ili snova, već se referiraju na alternativne svjetove, kao zamjena za ovaj loš u kojem živimo.
Dickov govor bio je krajnje iskren. Njegov footage koristi Rodney Ascher u doksu »A Glitch in the Matrix« koji istražuje psihološke i kulturalne posljedice trenutka u kojem znanstvena fantastika ulazi u našu stvarnost. Uostalom, čitav Ascherov opus fasciniran je izmijenjenjim stanjima percepcije. Uvijek su u autorovu fokusu popkulturni mitovi, bilo da je riječ o doksu »Soba 237« čiji se naziv referira ne legendarnu hotelsku sobu iz Kubrickova »Isijavanja« ili se radi o »Matrixu« u režiji sestara Lane i Lilly Wachowsky (nekad smo ih poznavali kao braću Larryja i Andyja).
Krajolici memorije
No dok »Soba 237« igra na teorijske interpretacije Kubrickova kultnog horora, koje se kreću od razumnog do ridikuloznog, u najnovijem doksu »A Glitch in the Matrix« premijerno prikazanom u sklopu ovogodišnjeg virtualnog Sundancea, učinio je veliki iskorak, dopustivši svojim sugovornicima da euforično pričaju o sebi. Jer, riječ je o doksu koji traga za šiframa koje naizgled igraju na slučajnost, iako im autor pristupa krajnje opušteno, pa čak i razigrano. Doduše, njegovi naratori predstavljeni su kao »svjedoci«, iako je većina njih prekrivena velom digitalnog avatara kreiranog u radionici Aschera i njegova teama, poput robotiziranog Anubisa s ružičastom leptir-mašnom. U jednoj sceni čak ćemo ugledati autora kako na Skypeu priča s jednim od tih »svjedoka«, čiji je pseudonim Brother Leo Mystwood.
No Ascher u filmu uvodi novo narativno oruđe – sintetizirani glas koji preuzima ulogu naratora, dok je ekran prekriven zelenim koloritom koji priziva Deep Image Radiolu iz »Matrixove« bijele sobe. Kao što autorovi krajolici memorije prizivaju virtualnu stvarnost i animaciju videoigre Minecraft. Iako je Ascherov komad još jedan traktat o teoriji simulacije i Baudrillardovim simulakrumima, koliko god autor ne bježi od moralnih implikacija u vlastitom vjerovanju da je svijet totalna laž. Zato možda najprovokativniji trenutak Ascherova doksa ostaje onaj o otuđenom i zlostavljanom teensu Joshui Cookeu, koji je toliko postao zaluđen »Matrixom«, identificirajući se s likom Nea i njegovim svijetom, da je počeo vjerovati kako svijet koji ga okružuje nije stvaran, što će kulminirati masakrom njegovih adoptivnih roditelja, koji je izveo odjeven u Neovo crno odijelo. Iako je Cookeov slučaj koji istražuje povezanost izolacije i digitalne opsesije možda najekstremniji među sljedbenicima Neova kulta, on je tek još jedna varijacija na Van Santove ubojice u »Elephantu«, koji doduše nisu bili zaluđeni »Matrixom«, već brutalnim videoigricama i nacizmom. I dok neki od Ascherovih aktera/svjedoka ne žele dopustiti da njihov osjećaj stvarnosti utječe na način na koji promaju svijet, drugima je taj isti svijet totalno kaotičan.
Zato Ascherov »svjedok« Alex Levine vjeruje da većina ljudi nisu svjesna bića, već karakteri videoigre, dok nas Brother Leo Mystwood uronjen u senzorni tank upoznaje s bedastom ali benignom teorijom o svojoj otkrivenoj šifri koja postaje dio nekakve veće binarne sheme. Svi ti živopisni likovi naprosto bi bili idealni akteri Mišakove TV-emisije »Na rubu znanosti«. Jer, u »Matrixu«, Neo postaje užasnut saznanjem da je njegov život laž. Zato svi autorovi »svjedoci«, redom muškarci, vjeruju da je simulacija stvarnost, kao bijeg od njihovih stvarnih života ispunjenih razočarenjima. Možda i zato jedini ženski glas koji ćemo začuti u filmu smatra da je teorija simulacije ustvari simptom izolacije.
Misaoni eksperiment
Zato za sve Ascherove »svjedoke«, bilo da je riječ o znanstvenicima, simulacijskim entuzijastima ili korporativnim titanima poput Elona Muska, teorija simulacije nije nikakav mehanizam suočavanja, već čisti misaoni eksperiment. Možda je Ascherov komad tek još jedan dokaz za živimo u non-stop »Trumanovu showu«, poput onog supermarketa umreženom videokamerama koji je Amazon Go otvorio u Seattleu, u kojem svaki artikl ima senzor koji se obraća klijentovu smartphoneu. Možda je naša stvarnost previše ograničena za kreature poput Muska, koji ima i više no dovoljno sredstava da se iz vlastite dosade zaluđuje simulacijama i planira misiju na Mars, jer valjda nema pametnijeg posla. Iako nam jedan od Ascherovih »svjedoka« podastire teoriju koju naprosto odbijamo prihvatiti – da je Musk nekakvo napredno i gotovo nadnaravno biće, poput nekog tajnog i nadmoćnog emisara teorije simulacije.
Zato teorija simulacije igra na isti diskurs – ne treba vam nikakav poseban pristup da bi provirili iza zavjese stvarnosti, već morate paziti na tragove i znakove koji vas okružuju. Zato je Ascherov doks tek inspirativan komad nostalgije. Zato i ne čudi da je veći dio razgovora u njemu vođen putem Skypea, kojeg je era Zooma praktički odbacila u ropotarnicu povijesti. Zato ni »Matrix« ni »A Glitch in the Matrix« ne govore o istini. Oni govore o fantaziji njihova trenutka. Iako Ascherov doks, u isti mah prokleto zabavan i uznemirujuć, pokazuje da je naša stvarnost jednako zamorna, klaustrofobična i dosadna, kao i svaka simulacija. Zato nije pitanje je li stvarnost doista stvarnost, već želimo li preživjeti kao ljudska bića ili postati podaci rekonstruirane stvarnosti. Možda je problem da nam za to preživljavanje više ne trebaju ljepota prirode i zenovske kontemplacije, već ti isti podaci i informacije. Jer da bismo preživjeli, trebamo znati o čemu razmišlja stroj. Da bismo ga potom mogli sabotirati.
