Jedan od najutjecajnijih estradnih menadžera, Šibenčanin sa stalnom adresom u Zagrebu, nedavno je reagirao na jadikovke popularne hrvatske pjevačke zvijezde Nine Badrić koja se je požalila kako glazbenici teško žive zbog novonastale situacije zbog COVID-19.

Prema njegovim riječima, načina i uvjeta za rad uvijek ima, samo je potrebno prilagoditi se. I sam je u vrijeme ratnih zbivanja bio u teškoj situaciji, ali ipak je uspio iznijeti brojne hitove i pjevačke zvijezde koje i danas sjaje na estradnom hrvatskom nebu poput Tonyja Cetinskog, grupe ET, Sandyja Cenova, pa i same Nine Badrić koju je upravo Škugor lansirao kao pjevačku zvijezdu.

Danas iskusni menadžer, koji ima »nos« za hit i prepoznavanje zvijezde, uspješno surađuje s brojnim drugim umjetnicima. Ipak, situacija s koronavirusom sve je digla na zadnje noge, no nalazi i predlaže nova rješenja.

Lančane reakcije

Dugo vas nije nešto ovako dotaklo, ljute vas reakcije naših estradnih zvijezda kad se žale na pravila koja su donesena s obzirom na situaciju s COVID-19? Smatrate da ipak mogu naći načina da rade i u ovim uvjetima?

– Pravila koja su donesena su pravila koja se moraju poštovati. Dakle, u prometu od tisuću prodanih karata, koliko je dopušten broj ljudi na jednom okupljanju, uz cijenu ulaznice od 100 kuna, bruto zarada je 100 tisuća kuna. U tu cijenu uključeni su troškovi najma dvorane, razglas, rasvjeta, tehničari, redari, menadžeri i prateći glazbenici. Smatram da bi svi oni trebali spustiti svoje cijene, jer je to jedini način da svi i opstanu. To su nova pravila igre, uostalom sve su djelatnosti pogođene novim okolnostima.

Mnogi su bili prisiljeni zatvoriti firme, zbog čega su neki ostali i bez posla. Ipak, neki programi i koncerti održavaju se po trgovima bez ulaznica. Takve nastupe do tri tisuće eura uglavnom financiraju turističke zajednice iz prihoda od boravišne takse koja se također smanjila zbog manjeg broja gostiju. To su prirodne lančane reakcije i posljedice. Naravno da je to velika razlika u odnosu na ranije iznose kad su neke zvijezde svoje nastupe i koncerte naplaćivale od 5 do 20 tisuća eura.

Smatrate li da su u tom kontekstu cijene ulaznica za neke koncerte previsoke?

– U okolnostima da svi rade, cijene ulaznica od 100 do 150 kuna ne bi bile preskupe, no u novonastaloj situaciji možda je to ipak pomalo nerealna cijena.

Osim gaža, od kojih još sve prihoda glazbenici žive? Primjerice autorska prava također su dio prihoda, zar ne?

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

– Glazbenici i pjevači, osim od nastupa, zadađuju i od autorskih i izvođačkih prava. Dakle, ipak nisu ostali u potpunosti bez prihoda, čak i da ne nastupaju kao ranije.

Preuzimanje rizika

Kad ste bili estradni menadžer, kako ste uređivali svoje odnose s pjevačima?

– U razdoblju od 1975. do 1990. godine, dok sam radio s pjevačima i grupama, plaćao sam ih fiksno po radnom danu ili uzimao postotak od prometa. Jednom mi je Johnny Štulić fiksno platio da mu organiziram koncerte, jer se nismo mogli dogovoriti oko njegovog honorara, odnosno cijele grupe Azra. Kad je počeo rat, otvorio sam koncertno-diskografsko-marketinšku kuću ZG-ZOE i počeo ulagati u nova imena na način da sam financirao snimanja u studiju, plaćao skladatelje, tekstopisce, redatelje spotova, proizvodnju i prodaju CD-a i kaseta… Također sam organizirao i koncerte izvođačima s kojima sam imao ugovore. Dosta izvođača sam imao i na fiksnoj plaći, a neki od njih su imali plaće veće i od predsjednika republike!

No, biti menadžer ne podrazumijeva samo »ubrati« proviziju od nastupa, sigurno ste imali i drugih zasluga?

– Od 70-tih pa sve do danas menadžeri su dogovarali koncerte i turneje na kojima su izvođače plaćali fiksno i sav rizik preuzimali na sebe. Također, morali su plaćati reklamu, odnosno plakatiranje, radioreklamu, prodaju ulaznica i redarsku službu. Ne zaboravimo da je za vrijeme rata većina dvorana i hotela pretvorena u izbjegličke centre pa su disko klubovi bili jedina mjesta za nastupe. Zbog toga sam došao na ideju da se napravi dance scena. Početkom 90-tih sam napravio diskografsko-koncertno-marketinšku kuću tako da sam objedinio sve što je trebalo za tu vrstu djelatnosti.

Pod vašim vodstvom stasale su današnje najveće zvijezde estrade, prisjetimo se Tonyja Cetinskog, Sandyja Cenova, grupe ET… Jeste li ponosni na njihov današnji uspjeh, biste li imali i danas neki savjet za njih?

– Početkom devedesetih sam odlučio investirati i stvarati novu generaciju mladih hrvatskih izvođača. Jedan dan su mi u caffeu Orijent Express prišla dva dečka koje je poslao Anđelko, tadašnji DJ zagrebačkoga kluba Saloon. Rekli su mi da su reperi i da imaju pjevačicu Ivanu. Bili su to članovi grupe ET. Osigurao sam im studio Radio Zagreba gdje su snimili album koji je izdao Orfei, ali se s tim prvim albumom nisu proslavili. Bez obzira na to, odlučio sam da idemo dalje i sam sam financirao drugi album koji se snimao u studiju Senna M, na kojem se pridružio studijski producent Miro Buljan. Iz te suradnje nastao je odličan album s velikim hitom »Tek je 12 sati«. Nakon toga došao je Sandi Cenov. Sjećam se kako je na prvi sastanak stigao s dvije jako zgodne djevojke. Shvatio sam da njega žene jako vole i krenuli smo raditi. Za njegov prvi hit ET mu je napravio dance pjesme »Ljubav za sve« i tako je krenulo. Kasnije je došao Tony Cetinski kojeg sam preselio iz Rovinja u Zagreb.

Prethodno sam angažirao Guida Minea koji mu je napravio odličan album »Ljubav i bol« s kojim je Tony postao velika zvijezda. Potom sam otkupio snimke Big Bluea koje je snimio Hus iz Parnog valjka te ih postavio za prateći bend Tonyju Cetinskom kako bi se i oni mogli promovirati. Zatim je došla Nina Badrić, a nakon potpisivanja ugovora formiran je tim Ilan Kabiljo, Davorin Ilić, Adonis Ćulibrk i Sergej Krupjel kod kojeg se u Londonu snimilo pet pjesama. Uglavnom, album je bio odličan. Taj je album Ninu lansirao kao novu žensku zvijezdu u Hrvatskoj. U dogovoru sa Ksenijom Urličić, tadašnjim urednicom zabavnog programa na HRT-u, postavio sam Vlatku Pokos za voditeljicu popularnog tv showa 7. noć. Vlatka je nakon toga snimila i mini album s četiri pjesme. Ivani Plechinger i Viktoriji Đonlić također sam izdao mini albume s 4 pjesme. Uskoro je stigla i Colonia, zatim grupa Latino, a za njima i ZG kvartet, Ida Gamulin, ZG solisti, pa reper Renman, zatim basisti Buč Bučević, pa Dudo Vorih te jazz gitarist Pavle Kolarić i još neki.

Škugorovci

Što vam je bilo, odnosno što je najvažnije u odnosu menadžer – pjevač?

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

– U odnosu s izvođačima mi je bilo najbitnije da poštuju potpisane ugovore i obveze. Firmu sam postavio na visoku razinu poslovnosti i napravio od nje prvu takvu firmu u državi. O tome koliko je sve bilo profesionalno posloženo, svjedočili su i svakodnevni upiti u želji za suradnjom.

Čemu ste ih željeli naučiti?

– Od izvođača sam tražio da ozbiljno shvate posao, jer sam u njih ulagao velik novac. Odlazili su na zajedničke koncerte, ali i privatno su se družili. Ponekad su zajedno odlazili i na radna ljetovanja. Sve skupa je dobro funkcioniralo pa su ih novinari nazvali »škugorovci«.

Koje su razlike između ondašnjih i današnjih prilika na estradi?

– Razlika je u tome što sam u to doba o puno toga sam odlučivao jer, na kraju sam ja bio taj koji je sve i plaćao. Danas rijetke diskografske kuće investiraju u izvođače jer je otpala prodaja albuma pa je sve teže vraćati investiciju.

Što je potrebno za hit?

– Hrvatska estrada je upala u veliku krizu. Priznajmo da već jako dugo nema velikog hita. Autori su upali u krizu, ali i u svijetu je ista situacija, pa se to preslikava i kod nas.

Kako prepoznajete potencijalnu zvijezdu, ima li u tom poslu garancije?

– Kad bih vidio i čuo nekog novog izvođača, brzo bih u glavi složio kakve pjesme bi trebao pjevati i u kom pravcu bi trebala ići njegova ili njena karijera. Kolege su mi se često obraćali i pitali za mišljenje o njihovim izvođačima, a mnogi su mi se obraćali da im samo preslušam pjesmu…

Velika kriza

Osim s estradnim pjevačima, surađujete i s drugim umjetnicima?

– Osim estrade, bavio sam se i slikarima. Puno sam surađivao s Dimitrijem Popovićem. Godine 1988. uložio sam velik novac u reklamu jedne njegove velike izložbe u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu nakon koje je Dimitrije postao velika ex Yu zvijezda, a izložbu je beogradski NIN proglasio kulturnim događajem godine. Ta je suradnja prešla u prijateljstvo koje traje već 32 godine. Radio sam marketing i za izložbe drugih umjetnika, kao što su Matko Trebotić, Mato Jurković, Leon Zakrajšek, Ivica Propadalo, mladog odličnog kipara Mate Turića i druge. Puno radim i s domaćim i stranim zvijezdama klasične glazbe, u čemu mi puno pomažu Goran Končar i Ida Gamulin, European 3 baritones, Antonella Malis, Katarina Krpan, Stephen Kovacevich, David Gregorian i drugi. S Goranom Končarom radim i na međunarodnom projektu »Voda izvor života«, u povodu svjetskog dana voda, u kojem sudjeluju mnogi umjetnici, od slikara do izvođača klasične glazbe.

Kako gledate na današnju estradnu scenu? Vidite li neki neispunjen prostor?

– Današnju estradu slušam i mislim da je u velikoj krizi kako autorski, tako i produkcijski. Mislim da bi sad trebalo lansirati nova imena. Puno vjerujem u Maju Škiljević, Capo Darka i producenta Tomo Bačurina Limu, te nove talentirane tekstopisce poput Kristine Mudrinić.

Obraćaju li vam se često mladi ljudi za pomoć, dajete li im rado savjete?

– Mladi mi se često obraćaju, a ja im uvijek iskreno kažem što mislim. Ima dosta talenata. Mislim da sam našao formulu za njih pa troškovi snimanja ne bi smjeli biti problem…

Brutalno iskren

Porijeklom ste Dalmatinac, Šibenčanin, je li to imalo udjela u prepoznavanju glazbenih uspješnica?

– Ja sam Šibenčanin koji je gotovo 40 godina izvan svog rodnog grada. U prepoznavanju glazbenih uspješnica najviše mi je pomoglo to što sam nekad bio DJ pa sam se zaista imao prilike naslušati tisuće albuma i odlične glazbe. Moram reći da mi je dosta pomogao legendarni Šibenčanin Siniša Škarica kod kojeg sam u mladosti slušao pjesme ondašnjih izvrsnih američkih bendova.

Još uvijek vas održava taj dalmatinski temperament, rekla bih da je i izravnost Vašeg karaktera dio njega?

– Da, često mi novinari kažu da im se kod mene sviđa brutalna iskrenost (smijeh).

Što biste poručili nezadovoljnicima?

– Nezadovoljnicima sadašnjom situacijom preporučam da se vrate u posao i snađu u novonastaloj situaciji koju je predložio krizni stožer, jer nitko ne zna koliko će ovo trajati. Ako sam ja uspio izgurati rat uz plaće od 300 njemačkih maraka i velike investicije, onda i oni mogu sad preživjeti.

Slava, zarada, hitovi

Sjećate li se neke anegdote iz razdoblja svog menadžerskog druženja s današnjim zvijezdama, sjećate li se trenutaka kad ste ih tek upoznavali?

– Sjećam se radnih ljetovanja s današnjim mojim ex zvijezdama kad je sve štimalo… Slava, zarada, hitovi su izlazili na mjesečnoj razini, zajednički koncerti… Ponosim se što su više manje ostali prijatelji i što često gostuju jedni drugima na koncertima.