Otac lovi, sin sprema

Mnogi nude ribu. Neki čak i svježu. Ali rijetki znaju od toga napraviti čaroliju

Ideš cestom od Pule prema Premanturi. Pa skreneš u Banjole. Druga cesta desno. I samo ravno, nalijevo će ti bit’ market. Još sto metara…, i ne mo’š fulat. Velika drvena tabla, piše Batelina. Uđeš, i jedeš što god ti dadu. 

  O Batelini su već mnogi pisali. I neupitna imena kao Butković, Bakalović i drugi…. I s puno razloga. Ova riblja konoba, malena baš kao barka, smještena u mjestu Banjole, sedam kilometara od Pule, nudi savršeno svježu, točnije živu, ili barem živahnu, ribu. Pa, reklo bi se, tako i mora bit’, kad je sam vlasnik ribar. Ali mnogi nude ribu. Neki čak i svježu. Ali rijetki znaju od toga napraviti čaroliju.   Kad uđete u Batelinu, uz uvjet da ste sretnik koji je dobio mjesto, zaboravite na vrijeme, na probleme, na nogomet, na suprotni spol. Nabrusite zube, izoštrite njuh i par dana ranije odmarajte nepce. Sve će vam to dobro doći. 

  Batelina je pokazni primjer kako biti originalan, kako iskoristiti svaku namirnicu, kako gostu dati ono što još nije probao, kako izgraditi svoj kulinarski stil. Dakle, ta obiteljska priča ide ovako: otac Danilo ujutro u svojoj barki (batelini) ulovi ono što se uloviti da, isporuči to DHL-ovskom brzinom sinu, kuharskom zaljubljeniku Davidu, a on to dohvati, pred gostom obradi pol’ metarskom nožinom, i ponudi začinjeno svim i svačim. 

  Uz to se uvijek nađe i niz majčinih specijaliteta, šarolikih predjela i kuhanih glavnih jela, mariniranih ribljih filea, ringlica od širuna, svježe pripravljenih ribljih pašteta (svakako probajte onu od ugora), prženih iglica u sezamu, kratko dimljene ikre skuše, samo ovlaš prepečene jetrice škarpine, šuga od rakovice i sipe s istarskim lazanjama, tripica grdobine s aromatičnom palentom, tjestenine sa sušenom butargom od cipla i Bog ti ga zna što još. Tu je i niz deserta baziranih na istarskom maslinovom ulju. 

  Ali, u Batelini sirova je riba, definitivno, zakon. Uostalom, ne naručujte vi, David to zna bolje od vas. Neka on izabere.   Blago rečeno, način rada u Batelini je čudan. Nedjeljom radit – nema majci. Kreditne kartice – jok. Radno vrijeme cijeli dan – ni slučajno, samo od 17 sati na dalje. Cijene – nešto više nego u klasičnim konobama, recimo od 200 do 500 kuna po osobi. Dakle, savršen recept, u hrvatskim prilikama, da proglasiš stečaj za tjedan dana. A kad tamo, njima ni reklama više nije potrebna. Gotovo svaki dan su popunjeni. U sezoni treba rezervirati stol danima unaprijed. Neka vrsta hrvatskog sna. 

  Ali obitelj Skoko nije u ovom poslu autsajder. Ova se čarolija stvarala godinama. Na moru, u kuhinji, po svjetskim restoranima. Išlo je to malo-po-malo. Nije bilo krivih koraka. Učilo se i »u hodu«. Kombinirala se tradicija i moderni trendovi, prilagođavali japanski principi mediteranskom području. Nije se podleglo glamouru, nego se favorizirao pošteni pristup gostu. Inzistiralo se na tome da je danas ulovljena skuša bolja od jučerašnje orade. I sve se to sada isplaćuje. 

  I još nešto, vrlo važno. Tamo vas vole. Drago im je što ste im došli. Trude se oko vas. Osjećate da ste im važni. U svakom detalju »njušite« da to nije obična večera. Nema nikakvih isprika u smislu da se nešto ne može. Sve što se nudi, može se, i to na razne načine. I dok vi guštate, guštaju i oni. Pa vam onda i nije teško, na kraju, potegnut novčanik. Jer, u Batelini imate osjećaj da je recesija stala.

Otac lovi, sin sprema

Lidlova super ponuda