Zna to ponekad izgledati čudno i kao da nije dio iste priče, taj turizam što ga diktira mala vala u koju se »silom prilika« odlazi desetljećima i turizam o kojem se priča u Dnevnicima.

S jedne strane kombi koji još uvijek raznosi kruh po vali jer trgovine nema, a s druge strane mondeni neki svijet i ona vazda skupa kuglica sladoleda po kojoj se računa potrošnja i sve ono što će država uprihoditi.

Ima, eto, malih vala u kojima vrijeme kao da stoji, ali valjda baš zato svaka informacija o kakvom god novitetu što se dogodi u okolici leti od vale do vale brzo i djeluje dobrohotno.

»Pođi u Rogoznicu na burger, nećeš falit’«, uvjeravaju oni koji su probali.

Burger u Rogoznici!? Tamo gdje je gastroponuda vazda bila bazirana na dalmatinskoj kuhinji onako kako je dojedna radijska stanica vjerna dalmatinskom melosu, štogod to uopće značilo!?

Dobar burger jest vijest taman takav da se valama širi. No, ovo je ipak priča o nečem drugom, o mladosti koja se srčano bacila u ralje ugostiteljstva – kud puklo da puklo. Pa će biti ili sa štitom ili na njemu. I bit će smash burger tamo gdje je »Treso«, u Rogoznici.

– Ne znam je sam li zadivljen ili prestravljen činjenicom da ovdje ne radi nitko stariji od 27 godina – velimo Luki Mileti, momku koji je uz Karla Lovrića idejni začetnik prvog ozbiljnog burgeraja što ga Rogoznica ima.

– Samo sam ja tu onaj stariji, 27 godine i par mjeseci – smije se Luka.

Kaže, drugi su mlađi, Karlu je 25, a ostatak ekipe je tu negdje oko 22, 23 godine.

– Da nisu mlade godine bile kriterij za zapošljavanje – šalimo se.

Nije baš kriterij, kaže Luka, ali jest logika kako bi dobro bilo da se tu okupi domaća, mlada ekipa.

– Svi se znamo, svi smo prijatelji. Karlo i ja smo partneri od posla, ovo nam je šesta sezona da radimo zajedno – kreće Luka u priču.

Od malih nogu

Karlo je chef, prezime mu je Lovrić i taj toliko ozbiljno djeluje dok radi da ga nismo ni pokušali silom izvlačiti van kuhinje. Znaju se njih dvojica doslovno od malih nogu, Rogoznica je bila njihovo ljeto, taman da zvuči smisleno kada Luka kaže kako su prije ulaska u ovaj poslovni pothvat itekako bili upoznati sa strukturom ugostiteljskog biznisa u Rogoznici.

Posve pojednostavljeno rečeno, znali su oni što ponudi nedostaje.

– I ostatak ekipe su naši prijatelji, redom oni koji su u Rogoznicu dolazili ljeti iz Splita radi svojih obitelji. Družili smo se svi k’o djeca, radili skupa, a onda smo krenuli tražiti nešto s čim bi se bavili.

Jer zašto radit’ za drugog ako možemo za sebe – priča Luka priču koja zvuči tako poznato svakom tko je bar jednom poželio »nešto svoje«.

U igri je tako, kaže Luka, onaj najuži krug prijatelja. Volje je bilo, ambicije je bilo, »samo« je trebalo naći prostor. Pa ga se našlo.

– Sve to lijepo zvuči, samo i velika prijateljstva su na velikoj kušnji baš kod ovakvih projekata – velimo.

– Naravno, zato se i jesu okupili ljudi kojima vjerujem, ljudi koji se jedni u druge mogu pouzdati – ističe Luka.

»Treba li što pomoći«, rečenica je koju je Luka, od bliskog svijeta, najčešće čuo tih mjeseci pred samo otvaranje. No, vratimo se mi mrvu unatrag.

– Veliš kako ste Karlo i ti pet, šest sezona zajedno radili. Što? – pitamo.

– Karlo bi bio u kuhinji, a ja za šankom, on kuhar, ja konobar – objašnjava Luka.

Od restorana do beach barova, od streat food barova do koktel barova, što u Splitu što u Zagrebu. Svega su okusili, štošta probali, gradili se profesionalno uz neka ozbiljna imena domaće gastronomije.

– Gdje god bih ja radio, pitao bih Karla hoće li sa mnom, a bome gdje god bi i on dobio posao pitao bi mene hoću li s njim – smješka se Luka.

Nikakve godine u njih, a već broje šest sezona posla koji je sve samo ne lagan. Moglo ih je to iskustvo i odbiti od ugostiteljstva, ali nije. Zašto nije? Što ih je to toliko privuklo, momke koji su nema davno bili uvjereni da je sport put kojim će gaziti, onako kako su im roditelji mislili da će u pomorce ili građevince?

– Odavno sam sebi rekao: »Zašto ne bi proba otvoriti nešto svoje!?« A s kim ćeš nego s onim s kojim te veže neke dobra kemija – veli Luka.

Čast svaka i kemiji, ma država za kemiju osjećaja i nema. Dozvole, propisi, zakoni….

– Je li vas država s čim iznenadila na tom putu od ideje do otvaranja ovog objekta – pitamo.

– Iznenadilo nas je koliko je to sve komplicirano, koliko je to kompleksan proces. Ja volim reći, priznati, da ničeg ne bi bilo da nismo Karlo i ja jednom pošli na kavu s materama – priznaje Luka.

– Ništa bez matera – ponavljamo da ne bi bilo da smo krivo čuli.

– Dvije glave su pametnije od jedne, a četiri su pametnije od dvije (smijeh). Morali smo se konzultirati s njima da vidimo što misle. Jer, u jednom trenu se čovjeku učini da pojma nema o ničemu – iskreno će Luka.

Kvalitetan i jednostavan

Nema tko tu nije priskočio pa da se objekt otvori početkom srpnja. Što se pak proizvoda tiče nisu oni imali nikakvih dvojbi da je dobar. Nema tu, naglašava Luka, kompromisa sa sastojcima, s kvalitetom mesa koju koristi Karlo, niti s kvalitetom svih tih čudesa od kojih će on, školovani barmen, napraviti koktele koji i uz burger pašu. I publika im je dala za pravo.

– Za sad smo čuli samo pohvale, malo tko se žalio. Drage su nam i pohvale za atmosferu, one da nije preglasno već se može u miru sjesti, pojesti, razgovarati – kazuje Luka.

Novinaru je, istina je eto, prvo u uho upala glazba. Blagodat je danas, u sred ljeta, u lokalima čuti kako Bowie pjeva ili Beatlesi zazivaju »Hey Jude«.

– Za to je kriv moj ćaća, to je odgoj od malih nogu, rock and roll lagani. To je glazba koju slušamo i u slobodno vrijeme – kaže Luka.

S Karlom i Lukom tu je i Toni Bilić

Sve se tu sada čini logičnim i odluka da se tamo gdje smash burgera nije bilo baš to nudi pa još uz koktele, i odluka da se u sve uđe s ljudima od povjerenja. Sve se sada čini normalnim pa i ono da su prvi put na glas ideju da otvore nešto svoje spomenuli daleke 2020. godine kad im je bilo jedva 20.

Činjenica je i da su dva, tri mjeseca posla malo za neki konačni sud, no svejedno pitamo Luku bi li ljudima svoje dobi preporučio da se u ovakvu avanturu upuštaju.

– Nismo baš posve slijepo pucali, znali smo kakvi gosti u Rogoznicu dolaze, znali smo što vole. A savjet ljudima naših godina… Najlakše je doći na posao, odraditi svoje i poći doma leć’.

Ali oni koji guštaju u kaosu, kao što ja volim reći za Karla i sebe, mislim da moraju probati. Svoje novce smo potrošili, troškova nenadanih ima milijarda baš kao i »gluposti« o kojima treba voditi računa, ali pokrili smo se i nismo ostali dužni nikome ništa.

Treba probati, pogotovo onaj koji ima proizvod da ga se da prodati, da se može na njemu graditi priča – uvjeren je Luka.

U taj čas to nam i Karla, nakon što je konobar Toni jedno pet, šest burgera razdijelio naokolo.

– Ozbiljni Karlo. Zar stvarno to tako u kuhinji mora biti – cimamo Karla, a on se ne da.

– To tako u kuhinji mora biti, samo profesionalno – veli.

Ne komplicira on ni kad ga molim da u dvije rečenice izreklamira svoj proizvod.

– Kvalitetan i jednostavan. Zato i valja – kratko i jasno će Karlo.

Sada se već dalo i naslutiti što će nam reći na upit: »Što vam bi da u ovo ulazite!?«

– A sve u životu treba probati. Mislili smo da znanja imamo, ukazala se prilika i evo nas – zbori Karlo u vlas k’o Luka.

Čini se, ostavilo je njihovo cjeloživotno prijateljevanje traga. Evo i Karlo hvali ulogu majki u cijeloj priči taman da majkama bude i milo i drago. A postoji li opasnost da ih, štono bi se reklo, uspjeh prebaci, ili je mjera ono što će ih uvijek krasiti?

– Trenutno o tome ne razmišljamo, idemo dan po dan. Ako smo sposobni, zašto ne probati više, ali toliko daleko ne idemo. Prvo treba ovo staviti na noge – poručuje Luka.

Škola života

Dok pričamo narudžbe stižu. Prvo ljeto dokaz je da ovo omanut’ i ne može.

– A što će te zimi? – ne da nam vrag mira.

– Zimi ćemo planirati dalje. Izučavati zanat. Ovo je, ajmo reć’, početak. Ne planiramo stati na jednom objektu, ali moramo vidjeti koliko smo uopće sposobni – razumno će Luka.

Karlo pak spominje živu istinu kako danas ljubiteljima dobra zalogaja nije teško sjesti u automobil i otići gdjegod ako treba. Možda, tko zna, danas sutra i Rogoznica bude takva destinacija, smash burger destinacija, smješka se on.

– Posve ste mi realni, smireni. Čini se meni da su tu samo majke bile u panici – šalimo se.

Smije se na ovo Luka, a onda kaže kako panike u njih nikada nije bilo, jer da se nije otvorio Treso ove godine, otvorilo bi se nešto neke druge godine.

– Jer, obojica smo imali tu želju. Ugostiteljstvo je moralo biti – veli.

– A može li čovjek bit u ugostiteljstvu ako ga nije, štono bi se reklo, posve uzelo – pitamo.

– Može svatko što hoće, ali bitno je da na posao dolazimo veseli, a ne s grčem. A ako se mora raditi 12 sati neka, radimo za sebe – jednostavno će Luka.

– Izgraditi te ovo iskustvo k’o osobu, odrasteš na brzinu na nekim drugim razinama. Ako financije to dozvoljavaju i ako je želje ja bi ovu školu od života preporučio svakome – veli Karlo.

– Treso smo zapravo mi – zaključuje pak Luka.

Sluša to sve čovjek sa strane pa se misli kako je danas mladost jednostavno hrabrija. Karlo i Luka, a onda još i Toni Bulić, Ivan Milinović i Lucas Lisac, svi uvjereni kako neuspjeh nije opcija. Samo zašto Treso, ako treso na dijalektu znači ukrivo!?

– Treso zato što smo uselili u kuću koja stoji malo treso. Spojili su se dijalekt i stvarno stanje. Mi smo ekipa koja je u treso – smije se Luka.

– Ali ste svejedno udarili drito – primjećujemo.

– Makar nam i logo na zidu kazuje – Treso! – na to će oni.

Valom leti info da se u blizini jede dobar burger. Nije to bez vraga. Tako je, uostalom počelo i s onom kombijem i evo ga još uvijek vozi kruh valama posve uspješno.

Zajedno treniramo i zajedno radimo

Nema na čemu ovi momci ne grade svoje prijateljstvo. I treniraju zajedno i to ni manje ni više nego MMA u Splitu. U početku bi košarka, vaterpolo, a onda je teretana učinila svoje.

– Zajedno smo počeli trenirati Karlo, Toni i ja i evo nas danas i kako zajedno treniramo i zajedno radimo – sa smiješkom će Luka.

Ma da ne bi trening patio zbog burgera, odnosno da se ne bi tijelo ulijenilo kad mu je biti stalno ili za šankom ili u kuhinji!?

– Ja sam pao jedno četiri, pet kila otkada smo u ovom poslu. Pojedem jedva jedan burger jer nemam kad. Sreća što ih ima kus i da su zasitni – smije se Luka.

– Ja sam ih izgubio sedam, osam – smije se Karlo.

– Još nisam siguran je li to s gubitkom kila reklama ili antireklame – velimo.

– Možda bolje ne spominjat’ – smiju se njih dvojica.