Norvežanin koji se nakon 57 dana ekspedicije dosanjkao na Južni pol poginuo je 1928. godine. Britanac Robert Falcon Scott koji se pojavio pet tjedana poslije Amudsena, umro je na povratku, u ožujku 1912. samo 11 milja od skladišta hrane
Mitovi o velikim istraživačima ne žive samo u dječjoj mašti, njihovi podvizi na granici ljudskih mogućnost fasciniraju svakog objektivnog promatrača, prisjećajući ga neutažive ljudske želje za novim znanjima i neugasivim pionirskim duhom, koji ljude tjera stalno preko novih i novih granica. sada je opet u prvom planu norveški junak onih dana Roald Engelbregt Gravning Amundsen koji je prije jednog stoljeća, 14. prosinca 1911. godine prvi kročio na Južni pol. U ondašnjoj ledenoj, zimskoj verziji nadmetanja kao u uzbudljivom romanu »Put oko svijeta za osamdeset dana«, potomak Vikinga je pretekao engleskog pustolova Roberta Falcona Scotta, koji je do cilja stigao 34 dana poslije Amundsena. Da bude gore po Britanca, on se više nikada nije vratio sa svog dalekog cilja.
Norveški premijer Jens Stoltenberg i nekoliko stotina osoba, znanstvenika i avanturista, proslavilo je u srijedu na Južnom polu 100. obljetnicu osvajanja najjužnije točke na planetu, iskoristivši priliku da upozore na posljedice globalnog zatopljenja.
Norveški istraživač Roald Amundsen i četiri člana skupine 14. prosinca 1911. prvi su zaboli norvešku zastavu na Južnom polu nakon epske utrke s Britancem Robertom Scottom koji je na Antarktici ostavio život.
»Ovdje smo da proslavimo jedan od najimpresivnijih pothvata čovječanstva«, izjavio je norveški premijer Stoltenberg, drugi šef vlade u povijesti koji je došao na Južni pol nakon Novozelanđanke Helen Clark koja je ondje bila 2007.
»Ovdje smo i da naglasimo važnost ovog ledenog kontinenta u razumijevanju zatopljenja planeta«, kazao je on praćen pogledima istraživača iz američke baze Amundsen-Scott koja se danas nalazi u neposrednoj blizini geografskog Južnog pola.
Tijekom te kratke ceremonije Stoltenberg je, kao i Amundsen, zabio norvešku zastavu u led i otkrio ledenu skulpturu slavnog istraživača.
Nisu zaboravljeni ni britanski časnik Scott ni njegovi kolege. Nakon što su dospjeli do Pola 17. siječnja 1912., mjesec dana nakon norveške ekspedicije, Scott i četiri pratioca smrtno su stradali na povratku zbog hladnoće, iscrpljenosti i gladi.
Kako prisjeća »Sportweek«, u onom slučaju nije bila riječ o duelu, već o trokutu. Nije to bio dvoboj dvojice odabranih istraživača već treba na scenu izvući i trećeg hrabrog čovjeka, još jednog protagonista iz doba propitkivanja o tome što se nalazi na posljednjim »bijelim« neispitanim prostranstvima naše planete. Ta bijela pustoš, koju su simbolizirali Južni i Sjeverni pol je bila totalna nepoznanica modernoj civilizaciji onog doba, ali su polovi bili skroz različiti. Na Arktiku se moglo naći samo led, snijeg i opet led i ništa više dok je Antarktik sa Južnim polom bio jedan veliki kontinent s planinskim lancima, u kojima je najviši vrh, Mount Vinson sezao do skoro pet tisuća metara.
Prvi Englez – odustao
Onaj treći u tom, dopisnom nadmetanju je još jedan Britanac, mister Ernest Shackleton, koji je na Antarktiku bio još početkom stoljeća, isto kao i sam Scott. Ernest je tamo putovao ponovno 1907. godine i to odlučan da stigne na Južni pol. Na koncu je ispalo da je bio tako blizu, a ipak tako daleko. Tek 1909. godine, sa ondašnjim staromodnim načinom komunikacija se saznalo kao se Shackleton vraća nakon što nije stigao do cilja. Nije htio sasvim riskirati, njegova odluka da se vrati pošto je već prevalio devet desetina puta, odnosno kada se našao »samo« 155 kilometara od cilja, procijenjena je lucidnom.
Po Britančevu povratku u krilo civilizacije Amundsen je odlučio kako će Južni pol postati njegov cilj. Na raspolaganju mu je bio brod »Fram«, u prijevodu naprijed, plovilo u vlasništvu još jednog slavnog istraživača i naučnika, Norvežanina Fridtjofa Nansena. Ovaj je dao sagraditi taj brod za ekspediciju na Sjeverni pol, koja međutim nije uspjela. Amundsen je imao i posadu kao i više pasa sposobnih za vuču sanjki. Norveški ljubitelj istraživanja i avantura je za sobom imao bogato iskustvo Arktika, sve zahvaljujući ekspediciji iz 1905/06 . godine, kada je brodom »Gjoea« bio prvi koji je prošao sjeverozapadnim putem, onim od Baffinova zaljeva do Beringova tjesnaca. Ipak, baš te 1909. godine dva Amerikanca, Frederick Cook i Robert Peary su objavili kako su oni prvi koji su stigli na Sjeverni pol. Amundsen je shvatio da će on, iako ti podvizi vjerojatno nisu bili ostvareni, kada bude uspio, biti u sjeni ovog dvojca.
Poruka konkurentu
Amundsen je dao svoj život spašavajući drugi. Bilo je to za njega kobne 1928. godine kada je sudjelovao u akciji spašavanja Talijan Umberta Nobilea i njegovih drugova. Nobile je još 10. svibnja 1926. g. zajedno s Amundsenom i Amerikancem Lincolnom Ellsworthom na dirižablu »Norge« iliti »N-1«, kojeg je Talijan sam i projektirao, preletio Sjeverni pol i spustio se na Aljasku preletjevši bez prekida više od 5.300 kilometara. Benito Mussolini je sve iskoristio za fašističku propagandu. Zloglasni crnokošuljaški režim je promovirao Nobilea u general majora avijacije. Novi Nobileov izlet, koban po Amundsena je počeo 15. travnja 1928. iz Milana. Ekspedicija je doletjela do Sjevernog pola 23. svibnja i spustila križ kojeg je blagoslovio Papa Pio XI te talijansku zastavu, ali nije bilo spuštanja zbog loših vremenskih uvjeta. Kada je povratak bio skoro gotov i dok su se nazirali otoci Svalbard, letjelica je pala na led usred nevremena. Neki su poginuli, a preživjeli su srećom, uz hranu imali i radio te su obavijestili o nesreći čekajući potom spašavanje u idućih sedam sedmica. Bila je formirana međunarodna ekspedicija za pomoć, Talijane je na koncu spasio mali švedski avion kojim je pilotirao kapetan Lundborg. Iza ekspedicije je ostalo osam poginulih putnika »Italije« a Amundsen je poginuo nestavši zauvijek, pošto mu se zrakoplov srušio među onim zaleđenim otocima u potrazi za Talijanima.
Krenuo je u ekspediciju i tek kada se iskrcao u Maderu, rekao je svojoj posadi kako je promijenio cilj njihova putovanja. Srećom da su sudionici ekspedicije prihvatili njegovo mijenjanje odluke. To je bilo mjesec dana nakon što je isplovio iz Cristianije. Riječ je o glavnom norveškom gradu, kojeg svi znamo kao Oslo. Norvešku prijestolnicu Amundsen je napustio 9. kolovoza 1910. godine u toj skandinavskoj verziji filma »Cesta duga godinu dana«. U tom hrvatskom filmu režisera i jednog od scenarista Giuseppea De Santisa iz 1958. godine, glumili su Silvana Pampanini, Eleonora Rossi Drago, Massimo Girotti , Bert Sotlar. U ovoj hrvatskoj priči je riječ o pokušaju gradnje puta iz nekog izoliranog planinskog sela u Dalmatinskoj zagori do glavne ceste prema gradu. Ovo je izmišljeni projekt koji bi čitavo mjesto povezao sa svijetom, u onom davnijem slučaju je ideja povezivanja svijeta sa Južnim polom.
Ruta propale ekspedicije
Scott je uz ostalo koristio rutu prema Južnom polu koju je otvorio baš Shackleton u onoj propaloj ekspediciji iz 197. godine. Scott je bazni logor postavio na Rtu Evans, na otoku Ross. Tu je još uvijek perfektno sačuvana brvnara imenom »Scott’s Hut« gdje je ekspedicija provela svoju prvu zimu prije nego što će se uputiti prema cilju. Isto tako je i Amundsen detaljno prostudirao Shackletonhova izvješća, ali kada je stigao do Rossa, shvatio je kako su uvjeti leda te http://www.novilist.hr/administracija/Info-Fun/Zanimljivosti1910. godine drugačiji nego oni tri godine ranije. On je svoju građevinu »Framheim«, što znači kuća Frama, postavio u Zaljev kitova i ta brvnara nije ostala sačuvana. Uzevši u obzir sve vremenske promjene i nove uvjete, Viking je odigravao pobjedničke poteze u ovoj utrci. Uglavnom, našao se stotinu kilometara bliže Polu od Scotta a što je najvažnije u ovom nadmetanju, to je njegovo opredjeljenje za pse sa sanjkama.
Tko zna međutim, pita se »Sportweek«, da li bi neki Roald Amundsen naših dana, nakon stotinu godina mogao odigrati isti takav »winner«. Pitanje je kako bi reagirala javnost i koliko bi bilo prihvatljivo, pogotovo među ljubiteljima životinja, najavljivanje da će devet od deset korištenih pasa, biti ne samo ubijeni, već da će njihovo meso biti iskorišteno za preživljavanje onih koji su na životu.
_______________________________________
Scottov bestseler
Robert Falcon Scott je tragični junak ove priče. Nije mu uspio eksperiment sa motornim vučenjem sanjki te je zajedno on sa svojim drugovima Wilsonom, Evansom, Oatesom i Bowersom teglio teret vukući prometalo velikim dijelom puta. Krenuvši 1. studenoga Britanci su na Južni pol došli pet tjedana kasnije od Amundsena. Bio im je težak udarac kada su 17. siječnja 1912.- godine iz velike daljine od nekoliko kilometara ugledali šator koji je iza sebe ostavio norveški junak. On je tako na svoj način engleske konkurente zorno upozorio na svoju pobjedu. Pitanje je koliko je ovaj poraz utjecao na Scottovu ekspediciju, ali nakupljeno kašnjenje je svakako imalo itekakvoga utjecaja. Došla je zima i temperature su itekako pale, samim time mar Scotta i drugova je postajao sve teži i teži. Otežavali su ga i nakupljeni umor te neishranjenost, ali isto tako i zaleđeni snijeg, po kojem su sanjke sve teže klizile. Ekspedicija je od prvotne brzine od 20 kilometara na dan, pala na samo pet kilometara, čak i sporije. Istraživači su bili bolesni, iscrpljeni, previše spori, Prvi je poginuo Evans, koji je pao u procjep ledenjaka Beardmore. Između 16. i 17. ožujka. Oates je napustio šator, imao je zaleđenu jednu nogu i nije htio dodatno usporavati drugove. Njegova žrtva je međutim bila uzaludna. Nedostajalo je samo 11 kilometara do skladišta hrane kada Scott i njegova dva druga više nisu mogla izaći iz šatora. Pronašli su ih devet mjeseci kasnije, kada je u pomoć krenula ekspedicija. Scott je do posljednjeg časa vodio dnevnik, posljednji zapisani datim jest 29. ožujka. Riječ je o zapaženom djelu koje je na vrijednosti dobilo već samom dramatikom činjenica i saznanjem da se bliži kraj.
– Da smo preživjeli, imao bih priču koju bi vam mogao ispričati o gorljivosti, izdržljivosti i hrabrosti mojih drugova, koja bi dirnula srce svakog Britanca – napisao je Scott.
Njegov je dnevnik postao knjiga izuzetnog uspjeha, pogotovo u cijelom anglosaksonskom svijetu. To naročito što se bližio Prvi svjetski rat i bilo je potrebe za ovakvim junacima. Nakon svega Amundsen ostaje »rekorder« Južnog pola ali njegov dramatični junak jest Scott. Imao je grešaka , koje su ga stajale života, ali njegova herojska borba i dramatični kraj ostaju upamćeni.
