Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca počinje novu kazališnu sezonu premijerom »Ekscentričnosti jednog slavuja«, romantičnom komedijom američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa. Predstava će pretpremijerno biti izvedena večeras u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Režira je Jurij Ferrini, jedan od priznatijih talijanskih redatelja mlađe generacije.

Ta Williamsova drama u talijanskom prijevodu Masolina d’Amica nije nikad prikazana u Italiji, niti u Hrvatskoj. Riječka premijera je najavljena za 26. studenoga, a prije toga predstava će biti na turneji koja obuhvaća Mali Lošinj, Buje i Rovinj, dok će u prosincu gostovati u Piranu. Tim povodom razgovaramo s redateljem Jurijem Ferrinijem.

Kako tumačite činjenicu da ovaj komad dosad nije prikazivan u Italiji?

– Williams je sam objasnio da – bez obzira što likovi imaju isto ime, i što je mjesto radnje ostalo isto – smatra da je komad »Ekscentričnosti jednog slavuja« bitno drugačiji dramski tekst od »Ljeta i dima« te da mu je draži. Smatrao ga je kompaktnijim, manje konvencionalnim i melodramatskim. Napisao ga je jednog ljeta u Rimu i ponio sa sobom u London ujesen, kad se u tom gradu trebao postaviti »Ljeto i dim«.

– Glavni lik ovog komada je Alma, koju vodi strast za pjevanjem, a kći je protestantskog pastora u malom mjestu na delti rijeke Mississippi. Alma je odmalena zaljubljena u Johna, doktorova sina, no on kao i svi sinovi jedinci ima suviše zaštitničku majku. Za nju Alma, pretjerano ekscentrična i skromnog imovinskog stanja, zasigurno ne predstavlja idealnu nevjestu. To je ukratko sadržaj ove priče o ljubavi i različitosti.

Riječ je o ljubavi koja nije uzvraćena, što je aktualno u svim vremenima. Williams se najviše osjeća u liku Alme, jer je i on bio drugačiji. U središtu »Ekscentričnosti jednog slavuja« je tema različitosti. U svakoj manjoj sredini i kvartu postoje osobe koje se po nečemu izdvajaju i nisu prihvaćene jer iskaču iz onog što se smatra normalnim. Međutim, poenta je u tome da se bude svoj, da se smogne hrabrosti biti drugačiji, a ne prilagođavati se društvu.

Kakvi su vam dojmovi o riječkoj Talijanskoj drami?

– Prvi put surađujem s Talijanskom dramom i uvidio sam da je način rada u kazalištu drugačiji nego u Italiji. Glumci u Italiji često su jedan protiv drugog i »pucaju« jedni na druge kao da su na Divljem zapadu. Za razliku od toga, u Rijeci osjećam lijepu atmosferu među glumcima.

Bavite se i glumom i režijom. Koliko vam to što ste glumac koristi u radu s glumcima?

– To bi trebalo pitati glumce s kojima radim. Činjenica je da glumac uvijek bolje razumije drugog glumca. Općenito me više zanima gluma. Više volim da su u prvom planu glumac i riječ nego režija. Redatelj se često želi postaviti iznad svega.

Kakva je trenutačno situacija u talijanskom teatru?

– Situacija u talijanskom kazalištu je ista kao i u talijanskoj politici, znači grozna. Berlusconi je barem dao ostavku, ali u talijanskim kazalištima su uvijek isti ljudi i ne miču se sa svojih položaja.

Možete li nam predstaviti vašu družinu »Progetto U.R.T.«?

– Naša družina postoji 15 godina. Glumci su uglavnom mladi, a s nama surađuje i Woody Neri koji je nekoliko puta radio s Talijanskom dramom u Rijeci. Nemamo ugovore za stalno, nego se ljudi angažiraju prema projektima. Privatna smo družina i o svemu brinemo sami. Svi rade sve, što je prednost jer svi poznaju svaki segment funkcioniranja kazališnog mehanizma. Financiramo se uglavnom od ulaznica. Koliko sam uspio doznati, u Hrvatskoj se kazališta, naročito nacionalna, financiraju više nego u Italiji.

Kakav repertoar njegujete?

– Postavili smo, primjerice, »Staklenu menažeriju« Tennesseeja Williamsa, koju sam režirao i u kojoj glumim. Uprizorili smo i Goldonijevu »La Locandieru«, a jedna od naših novijih predstava je i »A Francesco« inspirirana svetim Franjom Asiškim. Predstava je pravljena za crkvu i izvođena je u franjevačkim crkvama. Budući da je Franjo Asiški svjetski poznata ličnost, za predstavu »A Francesco« dobivamo pozive za brojna gostovanja.