RIJEKA Sanem dijeli istanbulski stan s tri prijateljice i sanja o princu na bijelom konju koji će je izbaviti iz pakla u kojem živi. Princ se ukazuje u liku Gokhana, sramežljivog mladića slomljena srca koji se tek nedavno uselio u njihovo susjedstvo. Nakon svađe s prijateljicama, ona nalazi utjehu u Gokhanovu zagrljaju. To će tek biti početak puta na kojem će oboje preispitati svoje dosadašnje životne odabire.
Ovako prepričani, »Drugi anđeli« (»Teslimiyet«, 2010) redatelja Emre Yalgina doimaju se poput još jedne turske sapunice koju je RTL nabavio po cijeni tek nešto višoj od jedne baklave. Ali Sanem i njene dame su transrodne prostitutke koje ordiniraju na ulicama Istanbula i njihovi životi su u turskom filmu bili tabu u koji se nije smjelo zadirati.
Zato turski queer film praktički ne postoji. A autori koji su izašli iz ormara poput Ferzana Ozpeteka učinili su to nakon odlaska na Zapad, iako su se filmom vraćali u Istanbul s gay temama (»Hamam«), ali u talijanskoj produkciji. Led je tek donekle probila turska redateljica Dondu Kilic s doksom »The Other Side of Istanbul« koji uranja u istanbulsku gay scenu, te turski sineast Seyfi Teoman i njegova komedija »Our Grand Despair«.
Zato su Yalginovi »Divlji anđeli« s kojima večeras u riječkom Art-kinu počinje nova sezona »Queer MoMenata«, učinili gotovo revolucionarni iskorak u genezi turskog queera, bez obzira na poneke nedostatke. Već samim time što je režiser dodijelio glavne uloge pravim transrodnim osobama, naturščicima.
