Šimunac je iskaze već mijenjao, Ljubičić je poligraf već prošao, a pitanje koje ostaje neodgovoreno je zašto bi Bandić i Ljubičić naručivali premlaćivanje Rađenovića kad su ga mogli vrlo jednostavno – smijeniti
ZAGREB Većina hrvatskih medija od početka tekućeg tjedna nekritički publicira optužbe što ih na adresu zagrebačkog gradonačelniika Milana Bandića i njegove nekoć desne ruke Slobodana Ljubičića šalje Miodrag Šimunac, čovjek koji je sudjelovao u naručenom premlaćivanju Igora Rađenovića. Rađenović je, podsjetimo, SDP-ov političar koji je s pozicije direktora Zagrebačkih cesta 2008. godine upozorio da je ova gradska tvrtka poprište ozbiljnog kriminala.
Oprezan čovjek
Nakon što je policija otkrila da su ulogu batinaša igrali on i njegov kompanjon Nikola Presečki, te su osuđeni na tri godine zatvora, Šimuncu je nakon odsluženja kazne, veli, proradila savjest. Zbog toga se, tvrdi, odlučio ispričati Igoru Rađenoviću, a USKOK-u razotkriti prave naručitelje napada. Optužbu je, rekosmo, uputio na adresu Bandića i Ljubičića, a usput je spomenuo i počasnog predsjednika HSP-a Antu Đapića. Sadržaj njegove ispovijesti USKOK-u, međutim, krajnje je upitne vjerodostojnosti, a jednako su upitni i motivi koji su doveli do predmetne »ispovijesti huligana«.
Za početak valja reći da je u vrijeme dok je istraga o premlaćivanju Igora Rađenovića trajala punim intenzitetom, Slobodan Ljubičić je prošao višesatno poligrafsko ispitivanje o njegovoj navodnoj umiješanosti u ovaj slučaj. Poligraf je pokazao da bivši šef Zagrebačkog holdinga nije lagao kad je rekao da o okolnostima premlaćivanja Igora Rađenovića nije imao pojma. Nadalje, u svom aktualnom svjedočenju Šimunac kaže da se Slobodan Ljubičić osobno, u društvu sa Stipom Ćorićem pojavio na sastanku te požurivao Šimunca da učini zlodjelo. Svako tko iole poznaje Ljubičića zna da se potonji nikad, pa ni tad ne bi izložio takvom riziku. Slobodan Ljubičić iznimno je inteligentan čovjek, o čemu najbolje govori činjenica da na dužnosti šefa Zagrebačkog holdinga nije želio čak niti potpisati dokumente koji bi ga mogli inkriminirati, nego je iste na potpis slao gradonačelniku Bandiću. Ovakav slučaj zabilježili smo kad smo pisali o donacijama Zagrebačkog holdinga udruženjima i pravnim osobama sklonim gradonačelniku. Nadalje, s pozicije šefa zagrebačkog holdinga, koju je tad obnašao, Ljubičić je po Bandićevom nalogu imenovao Rađenovića na mjesto šefa Zagrebačkih cesta. Razriješiti ga je s iste pozicije mogao svakog sata i svakog dana, čak i unatoč činjenici da je Rađenović po preuzimanju dužnosti glasno progovorio o kriminalu koji je zatekao. I manje inteligentan čovjek od Ljubičića mogao bi procijeniti da bi jednostavno smjenjivanje Rađenovića s dužnosti izazvalo manji skandal od naručenog premlaćivanja direktora koji je ukazao na kriminal.
Nesklon nasilju
Što se gradonačelnika Milan Bandića tiče, nitko u cijeloj priči nije spomenuo izrijekom njegovo ime, što u svom današnjem svjedočenju priznaje i Šimunac. Osim toga, »čovjek povezan s podzemljem, prizemljem i nadzemljem« – kako je Bandića duhovito okvalificirao jedan od njegovih suradnika, zasigurno batinaša ne bi tražio na ulici, preko marginalnog HSP-ovog političara Stipe Ćorića. Iz pera potpisanog autora o Bandićevim nepodopštinama u Gradu Zagrebu naš list objavio je stotine tekstova, ali nikad ništa nije ukazivalo da je riječ o čovjeku koji nasiljem rješava svoje probleme. Problem s Rađenovićem i Bandić je mogao riješiti puno elegantnije – jednostavno ga smijeniti s dužnosti. U slučaju probuđene savjesti plaćenog batinaša Milan Bandić i Slobodan Ljubičić su po svemu sudeći žrtve. Sam svjedok Šimunac nevjerodostojan je da vjerodostojniji ne može biti, stoga bi ga, žele li se istjerati stvari na čistac, najprije trebalo staviti na poligraf, pa potom tek razmišljati o njegovim optužbama.
