Pišući o anonimcima koji se preko noći pretvaraju u celebrytije, potom o pseudodogađanjima koja zatamnjuju stvarnost, o masmedijskim fabikatima pomoću kojih se laž obrće u istinu i psihologiji gomile koja, poput gomile u svim vremenima i svim režimima, podjednako revno nasjeda na sterotipe i kolektivne obmane, Christopher Lynn Hedges (1956) pisao je ponajprije o svojoj zemlji, o Sjedinjenim Državama.

I obrnuto: pišući o Sjedinjenim Državama, ili o Americi, on isto tako nije mogao a da ne svjedoči o procesima manipulacije koji se na svoj način evidentiraju u različitim dijelovima planeta, ali koji su svoj apogej, ako ne i začetak, imali upravo u njegovoj zemlji. Konzultirajući Hedgesa, čitatelj bi mogao steći dojam da je uzeo u ruke knjigu koja se podjednako tako odnosi na zbivanja u njegovoj sredini, bilo da je posrijedi Europa, Azija ili tko zna koji dio našeg planeta. S jedne strane to je posljedica globalizacije ili činjenice da je svijet u krajnjoj liniji izvrgnut sličnim procesima, dok s druge strane taj podatak pokazuje u kojoj je mjeri pisac pogodio u metu gorućih pitanja koja nitko razuman ne može ignorirati. Ali tko je Hedges?

Medijska fatamorgana

U čemu je smisao Hedgesove knjige? U potrebi da bez krzmanja razotkrije (američko) carstvo opsjena, u spremnosti da racionalno i argumentirano objasni da je čovjek današnjice podjednako tako izložen obmanama kao što je to bio i njegov predak iz bliže ili dalje prošlosti. Osim što je izložen obmanama, čovjek im po svoj prirodi na neki način inklinira. On kao da ih zaziva! Katkad se stječe dojam da je proces dvosmjeran, jer su u postupak manipulacije uključene svjetovne i crkvene institucije koje mijese pastvu po svom nahođenju, iako je isto tako očito da masa u svojoj genetski programiranoj lakovjernosti spremno prihvaća sakrosanktnost namentnutih ideja. Štoviše, masa će ih prihvatiti kao lutrijski dobitak, premda će se u budućnosti pokazati kao njen zatvor i njen zator. Unatoč svim postignućima, perspektivama kloniranja, teleportiranja i preusmjeravanja toka ljudske evolucije, unatoč tome što je razvoj tehnologije promijenio tradicionalno poimanje prostora i vremena, naš suvremenik nije manje sklon obmanama nego što je to bio njegov daleki prethistorijski predak. Nekadašnje mitove zamijenila je medijska fatamorgana dirigirana iz nevidljivih i utoliko opasnijih centara moći koji na perfidan način suspendiraju kritičnost i sposobnost ljudskog bića da sam donosi zaključke o vlastitoj sudbini.

Shvaćajući Ameriku, a samim tim i naš planet kao carstvo opsjena, Hedges se u velikoj mjeri približio Jeanu Baudrillardu koji je tu istu zemlju identificirao kao neprestanu simulaciju. U Kaliforniji kao zemlji snova, Baudrillard je prepoznao centar svjetske neautentičnosti, prostor antiutopije čija je životnost zrcalo našeg ubrzanog propadanja. Od slobode za kojom smo toliko čeznuli, ostala je samo sloboda nezainteresiranosti i posvemašnje banalnosti, prepoznatljive u voajerskom mentalitetu, inflaciji celebrityja (podmenutih kao surogat za vlastito nepostojanje), dominaciji slike i forsiranju nepismenosti koja je u Americi poprimila alarmantne razmjere. Trećina populacije u najmoćnijoj zemlji na globusu praktički je nepismena, a ta se brojka svake godine povećava za dva miljuna novih analfabeta. Ali najbolje je citirati Hedgesa: «Bilo je još povijesnih razdoblja s visokim stopama nepismenosti i velikim propagandnim kampanjama. No, sigurno još od vremena sovjetske i fašističke diktature, te vjerojatno surove autoritarne kontrole što ju je Katolička crkva zavela u srednjem vijeku, nije se tako vješto i bezočno manipuliralo samim sadržajem informacija. Promidžba je postala nadomjestak za ideje i ideologiju. Znanje se često brka s osjećajima što se potiču u nama. Komercijalni brandovi brkaju se s izražavanjem individualnosti. A u tom vrtoglavom urušavanju sustava vrijednosti i pismenosti, na tako plodnom tlu onih koji ne mogu čitati i onih koji su prestali čitati, počinje sjetva iz koje će niknuti novi totalitarizam.» 

Važno je pritom pripomenuti da se nisu ostvarila Orwellova predviđanja, koji je strahovao od mogućnosti da se u budućnosti zabranjuju knjige. Dogodilo se nešto mnogo gore i pervertiranije, što je naslutio Huxley; knjige još rijetko tko želi čitati, jer je zavladala kultura narcisoidnosti (Lasch), a s njom i celebrity kultura koju je Chris Rojek legitimirao kao kulturu smušenosti, svedenu na demonstraciju ispraznosti, industriju jeftine zabave i potrošačku megalomaniju. Smisao takvog svijeta Hedges je ilustrirao hrvačkim megaspektaklima koji u svojoj vulgarnosti i surovosti asociraju na gladijatorske borbe. S nabildanim akterima i njihovim izmišljenim biografijama, dekoriranim patetikom i podilazećim stereotipima, s napumpanim nacionalizmom i nepovjerenjem prema svakom tko je drukčiji, inorodniji i inovjerniji, takve borbe, sve prije nego sportske i nepredvidljive, svojevrsni su melem za sve one čija je stvarnost dovoljno jadna da bi se najradije napili tuđe krvi. Naravno da u takvoj vrsti hinjenog sportskog rivalstva o fair playu i moralnosti ne može biti ni riječi. Jedino validno pravilo je varaj ili crkni. Uostalom, nije valjda Hedges u zabludi, kad tvrdi da je smisao kapitalizma u sposobnosti laganja i manipuliranja drugima?

Kaubojska odora

Glamuroznoj viziji života sukladna je isto takva slika smrti. Hedges svjedoči o Hollywood Forever Cemeteryju na kojem su posljednje počivalište našli Rudolf Valentino, Tyrone Power, John Huston i mnogi anonimni bogatuni. Što to hoće reći? Da se i vječnost može kupiti, pod pretpostavkom da se za takvu mistifikaciju izdvoji odgovarajuća količina dolara. Hugh Hefner navodno je rezervirao kriptu u blizini Marilyn Monroe, a ta povlastica koštala ga je 85 tisuća dolara. Blago njemu: taj će i na drugom svijetu uživati u društvu krasotica! Za novu Hrvatsku, u kojoj su postratne traume itekako prisutne, osobito su zanimljivi dijelovi u kojima autor objašnjava kako se manipulira vojnicima i vojničkom glorijom. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, američki marinci prosvjedima su dočekali Johna Waynea koji ih je pohodio u bolnici na Havajima, tim više što dotični nikada nije služio vojsku, a na Havajima je uskrsnuo u kaubojskoj odori, kao da je spreman za kakvu od svojih mačističkih uloga. Posebnu pozornost zahtijevali bi također oni dijelovi knjige u kojima se komentira poplava televizijskih emisija čiji protagonisti fingiraju istinu (iako nije posrijedi ništa drugo nego legalizirani spektakl posvemašnje ljudske degradacije), a pod maskom apsolutne slobode reality programi, kao što su Big Brother i Survivor, slave državu koja provodi totalitarni nadzor nad svojim podanicima.

Potpuna kontrola

Joe, i to je Amerika! Porno-industrija kao simptom bolesti nikle u utrobi korporativnog i imperijalnog imperativa za moći. U skladu s tim su i visokoškolske ustanove u Cambridgeu, Princetonu, Yaleu i drugdje, optužene za programatsko zaglupljivanje, a implicitno i za krah svjetskog gospodarstva. Sveučilišta su po definiciji i po smislu subverzivna, pa ako se njihovi vođe ne odupru političkoj manipulaciji, bit će dokraja marginalizirana i podvrgnuta još okrutnijoj formi korporativne represije. Hedges tvrdi da bi moralni nihilizam koji je inficirao visokoškolske ustanove zapanjio i Adorna, iako ni njemački filozof o tome nije gajio velike iluzije. Obrazovanje koje studente potiče na individualnost, kreativnost i otkrivanje novih putova »žrtvovano je u faustijanskoj pogodbi« i tome se nema što dodati ni oduzeti. Krah ekonomskog i političkog sustava u izravnoj je korelaciji s degradacijom humanističkih znanosti, iako to malo tko želi shvatiti, a još je manje onih koji su to spremni priznati. Upravo zato Amerika svoje adorante narkotizira takozvanom pozitivnom psihologijom, koja je za Hedgesa isto što i eugenika za naciste. Smisao je takve psihologije paralizirati kritiku i pretvoriti svoje podanike u hodajuće budale kojima na čelu piše: Keep smiling.

Tako nametnuta ideja društvene harmonije zapravo je ideja potpune kontrole. Zemlja koja izlaz nalazi u modalitetima korporativne države, financijskih mešetara i servisiranih ratova, slika je konvertiranog totalitarizma koji inačice formalnih sloboda podmeće kao svoj jedini alibi. U klasičnim totalitarnim sustavima, kakav je Hitlerov, ekonomija je bila podređena politici, a u ovima koji su danas na djelu politika je u šakama ekonomije. Tiraniju korporativne države Hedges prepoznaje na svakom koraku, zaključujući kako u takvom tipu uređenja cvjetaju sigurnosne službe i donose se zakoni tipa »Patriot« koji ljudske slobode pretvaraju u farsu. U prizemnim ritualima svakodnevice, u udaljavanju od pismenosti, u jačanju konzervatizma, u glorificiranju pohlepe i nasilja, kompatibilnog sa činjenicom da je njegova zemlja najveći izvoznik oružja, Hedges je identificirao Ameriku koja je jako daleko od Amerike u kojoj se rodio. A pogotovo je daleko od zemlje njegova oca i oca njegova oca. Propadanje američkog imperija počelo je davno, prije prvog Zaljevskog rata i prije nego što su se stjegonoše jenkijevske ideologije nešto takvo usudili i pretpostaviti. A kako će sve to završiti, ostavimo onima koji će sjesti za PC i pisati knjige poslije Hedgesa. Ako takvi uopće dođu na red.