Kultna rock pjesnikinja u knjizi piše o jednom za nju presudnom segmentu života i stvaralaštva u kojem ravnopravno participira i njezin umjetnički suborac, ljubavnik i prijatelj Robert Mapplethorpe
U Americi objavljena početkom 2010. godine, knjiga »Just Kids« Patti Smith ocijenjena je uglavnom superlativima kritike, solidan je bio i komercijalni učinak, a Pattino uknjiženje vlastitih sjećanja priskrbilo je autorici u SAD-u i prestižnu National Book Award, književnu nagradu u kategoriji publicistike.
Prvo, valja odmah naglasiti da »Tek djeca« (Šareni dućan; prijevod Denis Leskovar) nije tip klasične autobiografske knjige. Nije posebno provokativno izdanje kakvo bi netko možda želio čitati budući da se radi o netipičnoj, ali iznimno utjecajnoj osobi iz miljea rock glazbe i popularne kulture općenito. Jednostavno, Patti Smith je napisala knjigu koja obuhvaća jedan za nju presudan segment života i stvaralaštva, zaključno s razdobljem objavljivanja debitantskog albuma »Horses« iz 1975. godine, odnosno prije nego se s drugim izdanjima prometnula u rock zvijezdu i čak probila u mainstream sa singlom »Because The Night«. Patti priča priču u kojoj ravnopravno participira i njezin umjetnički suborac, ljubavnik i prijatelj Robert Mapplethorpe. Naravno, kreće od dana rođenja, ponedjeljka, kada su rođeni oboje, i Patti i Robert – ona 30. prosinca 1946., a on 4. studenog 1946. godine, dakle bili su istog godišta i prava »djeca ponedjeljka«.
Sve za umjetnost, umjetnost ni za što
Sudbonosni susret
Slučajni susret na ulici u New Yorku, gradu u koji je Patti Smith stigla iz New Jerseyja kasnih šezdesetih želeći se, između ostalog riješiti utjecaja religioznih roditelja koji su bili članovi Jehovinih svjedoka, pretvorit će se tijekom godina u čvrstu vezu s obostrano bliskim umjetničkim pretenzijama, zajedničkim stanovanjem i seksom, bar u početku, dok se Mapplethorpe nije odlučio priznati homoseksualnu prirodu. Smith nije upala u srcedrapajuću zamku, što je za svaku pohvalu, naravno, jer premda su njena sjećanja duboko emocionalna, ujedno su i objektivna i dragocjena kao izvor podataka koji do sada javno nisu bili objelodanjeni kad je u pitanju otprije znani, a ovdje kroz knjigu ekspresivno naglašeni odnos to dvoje velikih američkih slobodoumnih umjetnika i neizmjerno utjecajnih autora koji su obilježili 20. stoljeće.
Novi, mladi i svoji
Osim obilja faktogafskih podataka, knjiga Patti Smith kroz pet poglavlja – »Djeca ponedjeljka«, »Tek djeca«, »Hotel Chelsea«, »Odvojenim putevima zajedno« i »Držeći se za ruke s Bogom« – razotkriva ne samo emocionalni i kreativni suodnos to dvoje umjetnika nego u slijedu događaja razotkriva i vrijeme u kojem su se zatekli Patti i Robert živeći i radeći u Velikoj jabuci. Doba je to s kraja 60-ih i početka 70-ih, kad utopija »djece cvijeća« zamire, rat u Vijetnamu još bjesni, a depresivno ozračje propalih šezdesetosmaških iluzija uzima svoj danak. Na glazbenoj sceni početkom novog desetljeća, dakle od 1970. godine, još se ne naslućuje revolucionarni punkerski prevrat, dok se primjerice u slikarstvu Amerika i dalje oduševljava Jacksonom Pollockom, popartizmom i Warholom. U takvom okruženju i Patti, i Robert vidjeli su sebe kao novu mladenačku snagu u gotovo pa mesijanskoj ulozi stvaranja nečeg dručijeg, novoga i autentično svoga. Naravno, u početku se sve to doimalo kao naivni idealizam, s obzirom na to da ni Smitha ni Mapplethorpe tada zapravo nisu znali što žele od umjetnosti, kako i kojim sredstvima se izraziti – Patti je i sama slikala, radila kojekakve ukrase, trivijalnu bižuteriju – i stvoriti vlastiti autorski svijet, koji ne bi robovao ničim osim isključivo vlastitoj umjetnosti. U tim surovim godinama odrastanja, kako bilježi Smith, bilo je dana kad im u mislima nije bila ni glazba, ni slikarstvo, ni umjetnost općenito, nego jedino i isključivo kako nešto pojesti, negdje prespavati i preživjeti do sljedećeg dana.
Vjera u misiju
Pattina impresioniranost »Iluminacijama« Arthura Rimbauda, Bobom Dylanom, Jimom Morrisonom, Hendrixom i Janis Joplin, između ostalog, bili su jedna strana priča, no druga je bila puno surovija. Drugim riječima, njihova je boemština bila samo naizgled romantična, no valjalo je i negdje zaraditi koji dolar i kupiti sendvič, pa onda eventualno kupiti ulaznicu za neki muzej, za neki koncert… Jedino što ih je u takvoj newyorškoj svakodnevici održavalo zajedno i što im nije slomilo duh, bila je čvrsta vjera u uspjeh, u vlastitu »misiju«, jer bi sve drugo bilo katastrofa, užas i potpuni slom. Bar je tako mislila Patti Smith. Zato ona u knjizi ponavlja ono što joj je Mapplethorpe često govorio u najtežim trenucima – da će svemu unatoč ipak na kraju biti slavni. Kad to uspije Patti Smith s albumom »Horses«, Mapplethorpe jedino što ima za reći je – bravo Patti, postala si slavnija prije mene! Uzgred, fotografiju na naslovnici longplaya »Horses« snimio je Mapplethorpe.
Gotička vrana
Dojmljive su epizode iz vremena kad su Patti i Robert živjeli u legendarnom hotelu »Chelsea«, koji je, piše Smitha, bio »poput kuće lutaka u Zoni sumraka«. Ili, pak, trenutak susreta sa Salvadorom Dalijem, koji vidjevši ju onako suhonjavu i odjevenu u crno, pomilovavši je po glavi ispaljuje: »Ti si poput vrane, gotičke vrane!« Ne manjka u Pattinim pričama ni humora. Recimo, kad mijenja frizuru da ne bi podsjećala na Joan Baez, pa kad joj u klubu »Max’s« vidjevši je takvu netko kaže da sliči na Micka Jaggera, Patti zaključuje da to onda mora biti cool, preko noći postati androgina! Iz epizoda s Robertom dojmljiv je trenutak kad on prvi put u rukama ima polaroid kameru i kad prvi put tim aparatom slika Patti, svoj prvi model. Što se tiče bliskosti njihove veze, uz razočaranja i vesele trenutke zajedničkog života, dvojbe kako i što dalje, Patti piše kako ni u jednom trenutku ni ona ni on nisu željeli napustiti onoga drugoga te dodaje: »Nisam ga nikad doživljavala kroz prizmu seksualnosti. Slika koju sam imala o njemu ostala je netaknuta. On je bio umjetnik moga života!«.
Usputni, a kasnije i učestali susreti sa živopisnim facama onoga vremena ostavili su dubok trag na Pattino stvaralaštvo i općenito na stavove oko njezine uloge rock pjesnikinje i rock izvođača. Ističući nezaobilazne uloge primjerice Bobby Neuwritha, Williama Burroughsa, Allena Ginsberga, Sama Sheparda, mentora i neko vrijeme ljubavnika, Alana Laniera iz Blue Oyster Culta, također ljubavnika, za koje je napisala nekoliko vrijednih pjesama, te brojne druge face uključujući i one od presudne važnosti za Mapplethorpea poput Sama Wagstaffa, Smith efektno širi i zaokružuju sliku o sebi i Robertu. O tim ljudima i odnosima s njima pokušava biti objektivna, ponekad i humoru sklona, premda teško može suzdržati navalu emocija kad se svega prisjeća. To dakako nije uopće problem, Patti je uostalom dovoljno iskusna da ne prijeđe granicu dobrog ukusa, odnosno ne zaglavi u slijepoj ulici slavne prošlosti koja bi se onda mogla pretvoriti u patetičnu melodramu.
Nasmiješi se za mene
Kao zaključak o ovom nesporno zanimljivom, poticajnom i sadržajnom izdanju »Tek djeca« može se samo konstatirati: Patti Smith je napisala vrlo dobru knjigu kojom mogu biti zadovoljni svi njezini poklonici. Vjerojatno je na onome svijetu zadovoljan i sretan i Robert Mapplethorpe. Sve u svemu, »Tek djeca« kao autobiografsko štivo na doista osebujan način zaokružuje sliku i priliku dvoje osebujnih autora. Jednog prepoznatog u pravom trenutku i na pravom mjestu, s albumom »Horses« i New Yorkom kao okruženjem koje će godinu dana kasnije s Ramonesima i klubom CBGB posve promijeniti ulogu i značaj rock glazbe 20. stoljeća, te drugog priznatog i definitivno otkrivenog u godinama koje su slijedile, s vrhuncima u 80-ima, kad je smrt od AIDS-a već kucala na vrata. Mapplethorpeu, naravno… Koji za Patti i dalje živi, u svakom trenutku sjećanja, kao da joj i danas s neba poručuje: »Nasmiješi se za mene, Patti, jer ja se smiješim za tebe!«
Najkontroverznija epizoda iz knjige svakako je ona kad Patti piše o svojoj prvoj vezi iz koje joj se rodio sin. Taj događaj Smith evidentira krajnje hladno i bez nekih posebno izraženih emocija. Činjenica da je svoje tek rođeno djete – iz kasnijeg braka s Fredom Sonicom Smithom ima sina Jacksona i kćer Jesse – odmah dala na usvajanje, ne želeći ga uopće više ikad upoznati, doima se doista malo odveć surovom životnom odlukom. Kod dežurnih moralista taj će čin vjerojatno izazvati zgražanje, no tu odluku, ma koliko ona bila drastična, ne valja osuđivati. To je njezina stvar i ničija više. Sve za umjetnost, umjetnost ni za što, rekli bi »objektivni cinici«…
