Filmski povjesničar, arhivist i entuzijast Daniel Rafaelić počeo je s nizom javnih prikazivanja propagandnih političkih filmova druge polovine prošloga stoljeća koji su desetljećima bili bunkerirani
ZAGREB Patuljci koji su razgalili srca Disneyjevom »Snjeguljicom«, prvim dugometražnim crtićem iz 1937., četiri godine kasnije kupovali su državne obveznice da podupru američku vojsku u Drugome svjetskom ratu.
»Neka vaš novac ratuje! Kupujte više i više! Investirajte u pobjedu!« – slogani su na kraju Disenyjeva crtića »Sedam mudrih patuljaka« (»Seven wise dwarfs«) iz 1941., u kojemu Učo i ostatak raspjevanoga društva iz rudnika ne odlaze maloj spašenoj ljepotici, nego u banku po obveznice, potaknuti rodoljubnim pozivom ugrožene nacije. Metoda je jednostavna: poznata scena iz originalne »Snjeguljice« naprosto je, s minimalnim izmjenama, prilagođena novoj, propagandnoj potrebi.
Tom zanimljivom usporedbom dva slična, a posve raznorodna crtana filma, počeo je filmski povjesničar, arhivist i entuzijast Daniel Rafaelić u četvrtak navečer u Zagrebu niz javnih prikazivanja propagandnih političkih filmova druge polovine prošloga stoljeća. Izvanredno obaviješten i pun entuzijazma, počeo je naglašavajući važnost filma:
Program »Nikad viđeni filmovi iz tajnih arhiva« trajat će više tjedana, sve do svibnja
Sljedećih tjedana i mjeseci, Rafaelić će u Hypo centru prikazati cijeli ideološki spektar političke propagande prošloga stoljeća: od »mekoga« utjecaja opisane Disneyjeve vrste u Americi, do crne propagande mržnje nacističke Njemačke i ustaške Hrvatske.
Na prvoj projekciji, u četvrtak, Rafaelić – nekadašnji radnik Kinoteke kojega danas zovu »Indianom Jonesom hrvatskoga filma« – prikazao je isječke najzanimljivijih ostvarenja koja će slijediti sljedećih tjedana, sve do svibnja.
Četnici i ustaše
Nakon manipulacije crtićem, Rafaelić je pokazao manipulaciju ratnim saveznicima. Projicirao je naslovnicu američkoga »Timea« iz 1942, s koje se mršti preplanulo gorštačko lice savezničkoga gerilca – Draže Mihailovića u art deco likovnoj interpretaciji.
Slici je pozadina dinaridski pejzaž koji neodoljivo podsjeća na ušće Cetine u Omišu, a pod slikom piše: »Draza Mihailovich – Yugoslavia unconquered«. Tih su dana Britanci i Amerikanci snimili i dva igrana filma koja slave četnike: prvi, »The Chetniks – the fighting guerillas«, u produkciji »20th century foxa«, prikazao ih je kao žestoke, ali pravedne kauboje, dok je drugi, »Undercover«, imao zanimljiviju sudbinu.
Snimljen je, naime, 1943., baš u vrijeme preokreta u britanskoj i američkoj politici od savezništva s četnicima prema suradnji s partizanima. Zato je navrat-nanos premontiran da četnici postanu negativci, a Titovi partizani pozitivci, i zbog te je nespretne brzine – prema Rafaelićevoj interpretaciji – u rijetkim prikazivanjima doživio fijasko. Rafaelić je pritom naglasio kako je prekidu prijateljstva s četnicima u SAD umnogome pridonio Orson Welles, koji je u novinskim tekstovima prvi razotkrio njihovu kolaboraciju s talijanskim fašistima.
Ustašama s filmom nije baš išlo: prvi su im snimili Nijemci. »Slom Jugoslavije – rat na Balkanu« njemački je propagandistički dokumentarac koji je sačuvao velike dijelove onoga što danas još uopće postoji o osnivanju NDH.
Nijemci su u Zagrebu snimili i »Ljude u oluji«, najgledaniji igrani film u NDH, propagandističku naricaljku o jugoslavenskome teroru nad folksdojčerima, za koji je »Nezavisna« zahtijevala da sadrži i lik poglavnika, ali je to glatko odbijeno.
Sve što su »svoji na svome« uspjeli dobiti bio je lik »požrtvovnoga hrvatskog ljekarnika« koji se preziva Paulić, i izgovara ovu repliku: »Svaki Hrvat zna da mora pomoći svome bratu Nijemcu«.
Pola stoljeća kasnije
Endehaška filmska proizvodnja počela je dokumentarcem »Poglavnik i narod«, dugim nizom scena u kojima ustaškoga vođu »dočekuju odana i razdragana srca«.
Propagandu talijanskih fašista Rafaelić je ilustrirao scenom iz »Scipiona Afričkog«, kojega je Ivan Goran Kovačić u zagrebačkome tisku 1938. fascinantnom kritičarskom prodornošću raskrinkao kao lažljivu i napuhanu osvajačku propagandu. Niz je nastavljen bizarnim sovjetskim »U planinama Jugoslavije« iz 1946., u kojemu se, uz glavnoga partizana koji frapantno sliči Staljinu, pojavljuju i Tito i Pavelić i Mihailović; film je 1948. bunkeriran iz razumljivih, neumjetničkih razloga.
Rafaelić je tu naglo preskočio pola stoljeća, podsjećajući nas isječcima na hrvatsku političku propagandu s početka devedesetih, što je u publici izazvalo nekoliko prigušenih primjedbi o neprikladnome odabiru političkih tema.
Kako bilo, u desetak smo minuta, kao uvod u zanimljive tjedne koji slijede, vidjeli pregršt hadezeovskog domoljublja s uplakanom Enom Begović i zanesenim Borisom Dvornikom, ali i podsjećanje na Dražena Budišu koji je uoči 3. siječnja 2000. u predizbornome spotu s Gibbonijem svirao klarinet u »Činim pravu stvar«.
A sedam godina kasnije, Martin Sagner, znameniti Dudek, pokazivao je predizborni plakat Ive Sanadera i prolaznicima dobacivao: »Ja vam, gospon, ovome čoveku verujem!«.
