Globalni, ali i specifičan lokalni problem zaštite autorskih prava aktualizirala je nedavna tribina u Hrvatskom društvu skladatelja u organizaciji Britanskog veleposlanstva
Najveći izazov kreativne industrije u novoj eri, čini se, bit će i jest rješavanje pitanja autorskih prava.
U situaciji u kojoj pokazatelji govore o između 70 i 80 posto ilegalno skinutih kreativnih sadržaja s interneta, jasno je da se radi o golemim brojkama. Budućnost je, dakako, digitalna, i jedan od prvih neuspjeha kreativne industrije jest upravo činjenica da se na tom polju nije dovoljno snašla.
Istina, teško je cijenom konkurirati besplatnom (ilegalnom) sadržaju, ali industrija je pala na prvom ispitu zrelosti – nije ponudila primjerenu »tvrdu« zamjenu za skinuti niz nula i jedinica koji se u formatu divx, mp3 ili nekom drugom nalazi na korisnikovom kompjutoru.
Ili vrlo jednostavno, nije uspjela natjerati toga korisnika na odlazak u CD-shop, jer CD (ili DVD, svejedno) (p)ostao je preskup i ne nudi nikakvu dodanu vrijednost zbog koje bi se na njega trebalo potrošiti novce.
Posrednici ili paraziti
Globalni, ali i specifičan lokalni problem zaštite autorskih prava aktualizirala je nedavna tribina u Hrvatskom društvu skladatelja u organizaciji Britanskog veleposlanstva.
Bili pobornici klasičnih autorskih prava ili ideje da nas digitalna era vodi prema slobodi pristupa informacija, tradicionalna kreativna industrija pred velikim je izazovom
Na toj su tribini gostovali eminentni britanski stručnjaci na polju glazbenog biznisa: direktor Odnosa s javnošću BPI-ja (Britanska industrija snimljene glazbe), krovne organizacije britanske glazbene industrije, Theo Blackwell te glazbeni producent i pokretač zadarskog Garden festivala Nick Colgan. Njima je sekundirao hrvatski dvojac Ozren Kanceljak i Aleksandar Dragaš, a brojni upadi iz šarolike publike pokazali su da je tema osobito aktualna.
Blackwell je posvjedočio da i ovakva, okljaštrena britanska glazbena industrija, gotovo na koljenima, proizvodi vrlo značajan udio u ukupnom britanskom BDP-u, a pokazao je i da je jako zainteresiran za očuvanje svog radnog mjesta.
Jer dakako, cijela priča oko BPI-ja, koji okuplja 90 posto izdavačkog sektora u Britaniji, svodi se na zaštitu autorskih prava.
Tradicionalna kreativna industrija pred velikim je izazovom, a sporadično uništavanje piratskih CD-a i DVD-a malo toga može riješiti
Oni su, naime, posrednici – ili paraziti, kako bi to rekli »anarhisti« kojima je draži Creative Commons od Copyrighta – između proizvođača, odnosno investitora, i krajnjeg korisnika. Industrija, koja se na individualnoj osnovi teško može boriti protiv pošasti internetskog piratstva, nije mogla drugačije nego ujediniti se i postati značajniji faktor utjecanja na (strožu) legislativu i »odgoj« korisnika. Po načelu mrkve i batine, ili dobrog i lošeg policajca.
Tri francuska koraka
No ono o čemu u Britaniji tek razmišljaju, u Francuskoj postoji u određenoj inačici. Francuzi su, naime, 2009. godine izglasali tzv. »trokoračni« zakon, prvi koji u sebi ima stavku o sankcioniranju nezakonite distribucije zaštićenih sadržaja putem interneta, a bez policijsko-sudske procedure. Nazvan je trokoračnim zato što u tri poteza korisnik koji je zabasao s onu stranu zakona gubi pravo na umreženost.
Tvrtke čiji se sadržaji ilegalno skidaju mogu potražiti usluge onih koji će istražiti gdje se, kako i koliko to događa
Saznanja o IP-adresama (Internet Protocol, ili jedinstvena brojčana oznaka kompjutora na internetu) na kojima su se nezakonite rabote događale, potom se prosljeđuju novoosnovanoj agenciji (na državnoj razini), koja potom korisnika obavještava o tome da zna što je radio prošlog dana, tjedna, ljeta. I tako dvaput, a ako se korisnik ne opameti, jednostavno nalože pružatelju internetskih usluga da mu onemogući pristup internetu.
E sad, osnovni je problem što ovdje nema nikakvog policijskog postupka, a i ne uzimaju se u obzir moguće manipulacije IP-adresom, pa sve skupa više naliči na kakvu antiutopiju nego na dobar i uravnotežen zakon.
No Britanci, ako je suditi prema Blacwellu, ne bi išli tako daleko. Oni bi legislativu postrožili tek toliko da bi pružatelj internetskih usluga morao onemogućiti pristup onim sajtovima za koje je nedvojbeno utvrđeno da su leglo ilegalnog sadržaja.
Ne čini se to osobito radikalno, ali ni previše učinkovito, jer sajt, primjerice, nekažnjeno može djelovati određeno vrijeme dok ga ne provale. Tada ga voditelji zatvore, otvore novi i sa starog prebace sav sadržaj.
A sve po načelu: kad čovjek smisli bolju mišolovku, priroda smisli pametnijeg miša. Bitka protiv piratstva na taj način čini se unaprijed izgubljena; oni koji su odabrali takav način življenja i djelovanja, samo će potonuti dublje u ilegalu.
Hrvatski problem
Tribina u HDS-u uputila je i na jedan specifičan, hrvatski, ili regijski problem. Iako je infrastruktura u Hrvatskoj na europskoj razini – dvije trećine kućanstava ima pristup internetu, od čega 75 posto brzom širokopojasnom, čak 120 posto ima mobitele, ali i ostale gadgete – ovdje nije moguće legalno kupiti sadržaj preko iTunesa.
Teze su razne, od toga da smo premalo, njima neinteresantno tržište, do toga da traže basnoslovne sume za pravo na dilanje njihovih sadržaja. Kako bilo, Kanceljak je slučaj s iTunesom usporedio sa svojim mladim danima, kad je morao presnimavati ploče na kasete, jer originale je bilo jako teško nabaviti.
Iako na tribini priča nije otišla i u smjeru propitivanja pogodnosti koje se dešavaju i u takvom kontekstu, činjenica jest da to ni onda ni sada nije uništilo glazbenu industriju. U svakom je slučaju povećalo dostupnost sadržaja te bi zainteresirani investitori morali moći pronaći alternativne načine zarade.
Uostalom, i Blackwell je utvrdio da je britanska glazbena industrija i sa svojim udjelom od 25 posto od ukupno skinutih sadržaja s interneta, i dalje ekonomska velesila u britanskom poslovnom sektoru. Taj je udio, dakako, u opadanju, pa je i industrija zabrinuta za svoju budućnost, no zasad se čini da je jedini odgovor koji ima inzistiranje na jačim zakonskim rješenjima i kukanje nad činjenicom da Google na upite o nekim sadržajima među prvima upućuje na nelegalne sajtove.
Jalovi potezi
Koliko god zagovornici nepovredivosti autorskih prava tvrdili da digitalna era ništa ne mijenja na stvari i da su autorska prava autorska prava, a da je njihova povreda krađa, činjenice ipak govore drugačije. Supostojanje sve propulzivnije i slobodnije Creative Commons licence uz tradicionalni Copyright, samo je jedan od argumenata za tu tvrdnju.
A činjenica da se i na Creative Commonsu – koji u principu dozvoljava besplatno skidanje i korištenje sadržaja s jedinim ograničenjem distribuiranja radi zarade na njemu, može zaraditi – još malo podebljava tezu.
Pokazuje to slučaj Magnatunea, koji operira tako da za 15 dolara mjesečno dopušta neograničeno skidanje iz svoje baze nezavisnih autora, koji od toga dobivaju čak 50 posto. I dalje to nije jedini način da se na rečenoj licenci zaradi, što dobro znaju autori koji su odlučili da im je prisutnost od presudne važnosti, a ne mali postotak od prodaje proizvoda, od čega veći dio zadrže ostali u lancu proizvodnje poput diskografskih kuća, distributera i sličnih – nikako nećemo reći parazita.
No bili pobornici klasičnih autorskih prava ili ideje da nas digitalna era vodi prema slobodi pristupa informacija shvaćenih u najširem njihovom semantičkom polju, činjenica je da je tradicionalna kreativna industrija pred velikim izazovom.
Pritom se drakonske kazne švedskim internetskim piratima iz Pirate Baya, osuđenim na astronomske sume i nešto zatvora, ili pak američka presuda od milijun i pol dolara jednoj domaćici (Jammie Thomas Rasset) zbog ilegalnog skidanja 24 pjesme, čine samo kao jalovi potezi očajnika.
