Prošlo je dugih 39 godina od posljednjeg puta kada je ljudska noga zakoračila na površinu Mjeseca. Znanost i tehnologija u međuvremenu su napredovale; otkriven je novi oblik života, stvorena bakterija s umjetnim DNA, pronađeni dokazi o postojanju vode na Marsu, ali što se tiče svemirskih putovanja s ljudskim posada nismo daleko dogurali.

A upravo je putovanje na Marsa i osvajanje “crvenog planeta” sljedeći veliki korak kojeg bi ljudska vrsta moga napraviti u svemiru. Do sada su uspješno odaslana i prizemljena robotska terenska vozila, izvode se brojna ispitivanja a čak se i ljudska posada upustila u simulaciju putovanja u trajanju 520 dana.

Usprkos tome, na prava ljudsku misiju na Mars čekati ćemo još sljedećih 10 do 15 godina. Čemu toliko dugo?

Kako piše Washington Post, prvi problem je u gorivu. Zbog eliptičnih putanja, udaljenost između Zemlje i Marsa varira ali pri minimumu iznosi 55 milijuna kilometara. Za toliki put potrebna je velika količina goriva, a dodavanjem goriva povećava se težina što znači dodatne količine goriva za pokretanje dodatne težine i stvara se zatvoreni krug koji na velike udaljenosti dodovodi do nemogućih brojki.

NASA-ina ekipa razmatra nekoliko strategija kojima bi doskočila ovome problemu. Jedna od njih uključuje slanje dijelova transportnog broda u seriji od sedam lansiranja koji bi se potom spojili u Zemljinoj orbiti. Na taj način neće biti potrebna izgradnja jednog velikog broda koji bi morao sadržavati svo gorivo potrebno za putovanje do Marsa i natrag, plus gorivo potrebno za odvajanje od Zemljine gravitacije.

Još jedna prednost spajanja svemirskog broda u svemiru je izostanak zakona aerodinamike pošto otpor zraka ne postoji u vakuumom ispunjenom Svemiru. Za pretpostaviti je stoga, da svemirski brod neće biti klasičnog dizajna viđenog na Apollo letjelicama već bi mogao izgledati poput modularne kuće.

Druga strategija u potpunosti isključuje klasični pogon na kemijsko gorivo i razmatra upotrebu solarnog motora ili nuklearnog reaktora. Iako takav pogon nudi slabije ubrzanje znanstvenici tvrde da bi s vremenom mogao postići iste brzine.

Putovanje na Mars trajat će između 7 i 8 mjeseci. Da se uštedi na prostoru i težini astronauti će se morati podvrgnuti dijeti od dehidriranih obroka, a o eventualnim delicijama u obliku svježeg povrća mogu razmišljati jedino ako letjelica bude opremljena staklenikom.

Kad stignu na Mars, prve rječi koje astronauti izgovore putovat će do Zemlje između 8 i 20 minuta. Bill Nye, jedan od autora pisane poruke koja se nalazi na robotskim vozilima na Marsu, lobira da te riječi budu “Za radost otkrića”.

Jedan od ključnih faktora misije svakako je izrada odgovarajućeg tereskog vozila za kretanje površinom planeta. Zbog sigurnosnih razloga, za slijetanje će se birati ravna čista površina. No, pošto za istraživače “ravno znači dosadno”, astronautima će trebati vozila za kretanje po različitim područjima; od planinskih vrhova do kanjona s lavom.

Postavlja se pitanje, navodi Washington Post, da li se isplati slati ljudsku posadu kako bi uzimali uorke tla i bušili rupe u zemlji kad taj ionako već obavljaju roboti? Međutim, iako su roboti korisni, nisu još ni približno snalažljivi kao ljudi. Robot prije donošenja odluke pomno razmatra topografiju i okolinu no s vremena na vrijeme će “zapeti” i neće se moći osloboditi kada jednom zapne.

Nadalje, ljudi su puno efikasniji istraživači. Ljudi se prilagođavaju i primjenjuju stečena znanja i iskustva dok se robot oslanja isključivo na instrukcije sa Zemlje.

– Našim najboljim robotima treba približno tjedan dana za zadatak koji istraživač obavi u minutu. Ukoliko roboti na Marsu otkriju značajne razloge za ekspediciju, poput vodenih nakupina sposobnih za održavanje života, imamo znanstvenu obavezu poslati ljudske istraživače, kaže Nye i zaključuje da “ukoliko niste intrigirani mogućnošću postojanja drugih oblika života na Marsu, čemu ustajati svakog jutra?”

Izvorni tekst možete pročitati OVDJE