Zanimanje bogatih avanturista za Antarktikom je iznimno iako je riječ o jednom od najnegostoljubivijih kutaka naše planete na kojem su mnogi ostavili svoje živote
Današnji čovjek ne priznaje nikakve granice, traganje za nepoznatim uzbuđenjima ne daje mira, tjera na rizik ulaska u slabo poznato. Kao da nitko ne mari za onu pouku da je »nekontrolirana snaga dvostruko veća opasnost« već se želi zaviriti u najudaljenije kutke planete, sve to opasnostima usprkos ili baš njima za inat. U tu rubriku bi se mogli svrstati oni odabrani, koji će se odazvati na ponudu jedne američke turističke agencije, koja će nudi putovanja na Južni pol.
Društvo vrlo znakovitog imena »Polar Express« dobro koristi ljudsku žeđ za otkrivanjem tajanstvenih svjetova, putovanja kroz pustoš u kojoj se najbolje snalaze pingvini i slična životinjska stvorenja, tamo negdje daleko gdje ljudska noga kročio skoro pa nikada. Kada se govori o tajanstvenosti i riziku, toga ovdje ima u izobilju, u negostoljubivom krajoliku opasnosti vrebaju praktički ispod svakog komada leda. Nema veze, draž izigravanja Indiana Jonesa ili nekog sličnog avanturiste je neodoljiva, a društvo koje se brine o putovanju samo zbraja i dostavlja račune.
Tone opreza
– Otvorit ćemo šampanjac i bit će prekrasno telefonirati kući čestitajući s Južnog pola – to su riječi Annie Aggens, optimizam kojem svakodnevno svjedoče milijarde ljudi diljem svijeta dok im s TV ekrana stižu rojevi svih mogućih reklama. Ovo je pak poruka turoperatora, koji na ogromnom tržištu, u tom marketu svakovrsnih ponuda nudi svoju originalnu ideju. Agencija »Polar Express« se naravno brine da sve bude u redu, jasno je da ovakva putovanja moraju biti pomno organizirana, neće se valjda samo tako netko neorganizirano uputiti na Antarktiku. Touroperator sa sjedištem u Chicagu ima adekvatnu reputaciju, kada je riječ o prevoženju ljudi na područja na kojima se čovjek bez adekvatne zaštite može smrznuti u roku od odmah. Baš je »Polar Express« prošle, 2010. godine postao jedan jedini na svijetu, koji je povezao prvu arapsku ženu na Sjeverni pol.
Nema zabave
– Tko bude stigao neka zna da ovdje nismo pripremili nikakav prijem osim onoga »Dobro došli na Južni pol«. Točka. Ovo je naučna postaja Vlade Sjedinjenih Američkih Država i nismo u stanju ponuditi nikakvu zabavu – poručio je Peter West, odgovoran za ovu američku bazu na Južnom polu.
Naravno, upozorenje će, u doslovnom smislu riječi ostaviti »hladne« potencijalne drage goste, koji će otići tamo, negdje daleko, sve u godini jubileja, stogodišnjici događaja vezanog uz Južni pol, jedno od najnegostoljubivijih, ako ne i najnegostoljubiviji kutak naše planete. Riječ je o stoljeću čovječje utrke za Antarktikom, bez obzira što u ovom slučaju »proslava« ima predznak ljudske tragedije. Misli se na epizode iz prosinca 1911. godine, povijesni dan za čovječanstvo. Najprije se istaknuo slavni norveški istraživač Roald Amundsen, koji je zastavicu svoje države zabio na krajnju južnu točku zemlje, bilo je to 14. prosinca prije stotinu godina. Nešto više od mjesec dana kasnije zapaženi su Englezi, točnije Robert Falcon Scott.
Sada je stogodišnjica velikog događaja iznjedrila ideju putovanja na Južni pol. Odredište je spominjana baza, koja je »sportski« dobila ime po obojici heroja, naziv joj je »Amundsen – Scott«.
Prijavljen je već 51 tim od po dvije ili tri osobe, koje žele sudjelovati a organizatori, naravno, obećavaju maksimalnu pomoć. Svi sudionici će imati vodiča u vidu »Gps« –a, dok će eskadrila letjelica nadgledati zonu. »To su sve super normalni ljudi, koji se žele okušati fizički i psihološki« – komentar je Tony Martina, čovjeka koji je došao do ideje puta na Južni pol.
Prtljaga 90 kilograma
– Bilo bi prekrasno uspjeti stići prije Norvežana i zabiti englesku zastavicu – rekao je američkom listu ovaj Englez. Čovjek se priprema za putovanje dugo 700 kilometara, između ostaloga svakodnevno vuče dvije automobilske gume kako bi simulirao težinu obavezne prtljage od 90 kilograma. U ona davna vremena je bilo nešto drugačije, sve se odvijalo ponizno. Vrlo bogati Englezi su mislili da će i Južni pol osvojiti na isti način kao i ostali dio svijeta, na konjima. Praktičniji Norvežani, koji su bili iskusniji kada je riječ o borbi s polarnim uvjetima su se utekli pomoći najboljeg čovjekova prijatelja, psa, tako su i uspjeli.
– Ovo je mjesto koje te hoće mrtvog– zvonko je upozorenje Roberta Swana, čovjeka koji je prije dvadeset godina išao Scottovim putem. Ipak, usprkos svim tim problemima prije recesije, zanimanje za ovakva i slična putovanja je bilo iznimno. Javilo se čak 46 tisuća turista na putovanja, koja su u biti bila krstarenja bogatih ljubitelja nekakvih avantura tijekom kojih bi brodovi došli nadomak tog svijeta leda.
– Koliko toga bih ti mogao ispričati s ovog puta – pisao je nekada Scott svojoj supruzi. – Bilo je bolje doći ovdje nego ostati doma u salonu. Kakve bi priče mogla onda ispričati našem sinu, ali ljubavi moja za koju cijenu…
To je bilo njegovo posljednje pismo, a u današnja doba sudionici mogu doma poslati sms. Dat će silne novce, izložit će se opasnosti ali oni ljube avanturu, a kako bi zapjevao Alen Vitasović : »Gušti su gušti i zato me pušti«….
