Andrej Nikolaidis rođen je u Sarajevu 1974., autor je romana »Mimesis«, »Sin«, »Dolazak« te knjige eseja »Homo Sucker: Poetika Apokalipse«. Za roman »Sin« dobio je Nagradu Evropske unije za književnost, a za aktualni roman »Odlaganje. Parezija« najveću crnogorsku književnu nagradu »Miroslavljevo jevanđelje«.

   – To vam ja zlorabim Foucaulta. U knjizi je opisan trenutak kada narator u kućnoj biblioteci nabasa na knjigu »Vladanje sobom i drugima«, u izdanju Antibarbarusa. Onda otvori knjigu i pročita kako filozof objašnjava pojam parezija. Pa onda kaže: Eh, kako bi bilo krasno kada bih ja bio sposoban za pareziju! Ali zalud, sve što narator može jest neprekidno odlaganje parezije. Koje je tek jedno u nizu odlaganja u njegovom životu. »Odlaganje. Parezija« nije knjiga o pareziji, nego o odlaganju. 

   Parezija je, međutim, dobar hook, riječ koja bi mogla zainteresirati čitatelja. To je slobodan, istinit govor. Ali ne bilo kakav istinit govor. Parezija nije pedagoška metoda, iako podrazumijeva i odnos u kojem učitelj učenika uči istinitom. Ali takođe podrazumijeva da učenik učitelju kaže istinu, ono zbiljsko, o sebi. 

   Ona nije navođenje na istinu. To nije poziv na dijalog, niti za cilj ima edukaciju. Parezija je incident: to je govor koji nije izgovoren iza maske, niti poštuje masku onoga kome je upućen, onoga ko je (sve)moćan: to je govor koji je bačen u lice, stoga će biti shvaćen kao izazov i uvreda. Parezija obično izaziva srdžbu, u kojoj onaj tko odgovara na istinu bačenu u lice napušta logos i pribjegava nasilju. 

Medijski spin

Sporni tekst o proslavi obljetnice Republike Srpske kudikamo je blaži od jednoga drugog, ranije objavljenog teksta, kažete i sami u knjizi. Budući da je u romanu citiran, pojasnite o čemu je riječ.

   – Nećete mi zamjeriti što zapravo neću pojasniti. Postoji tekst, koji nudi tumačenje onoga što se desilo nakon genocida u Srebrenici, i to čini, kako i sam naslov kaže, u ključu Benjaminove kritike nasilja i koncepcije povijesti i Verhoevenovog filma »Starship Troopers«. Sve drugo je bilo medijski spin, tabloidsko silovanje i eksplozivna mješavina prljavih namjera i stare dobre ljudske gluposti, u koju se svako tko je naumio činiti gadost uvijek može pouzdati. Na koncu se stvar pretvorila u demarš koji je Srbija uputila Crnoj Gori, demarš u kojem susjedna država analizira moje pisanje u proteklih deset godina, citira moje tekstove objavljene širom regije i protestira zbog mog romana »Mimesis«. Netko je, dakle, u nekoj službi čitavo desetljeće pomno pratio moje pisanje. Čime sam zapravo počašćen. Fanovima u službama svečano obećavam da ih ni u buduće neću iznevjeriti. Nazovite me perverznim, ali čovjek mora osjetiti zadovoljstvo zbog dakako bizarne činjenice da je neka država protestirala zbog njegovog romana. Na koncu sam odlučio prestati se baviti kolumnističkim poslom. Treba znati kada se povući: moj tekst izazvao je demarš Srbije, a teško je povjerovati da će zbog moga pisanja protestirati UN ili NATO. Stoga sam se povukao na vrhuncu karijere. Jer šta: kad bi se sad zbog teksta tužile partije, regije ili gradovi, to bi zapravo bio pad. 

  Zašto se ta količina frakcije našla u romanu? Što je za vas roman?

   – Ne znam je li »Odlaganje. Parezija« roman. Niti me to interesira. Očito je da su mnoge umjetničke forme rastegnute, redefinirane do neprepoznatljivosti. Pretpostavljam da »Odlaganje…« po klasičnoj definiciji nije roman. Nije mi bitno kako je ime formi, nego je li ta forma odgovarajuća za ono što sam naumio napisati. Najbitnije mi je, zapravo, kako je to objasnio još Rimbaud, da ne opisujem i ne podučavam. 

  Roman ima i fikcijsku priču, no ona funkcionira kao alegorija. Tko je nestali svećenik, tko je novinar koji pokušava skužiti tu priču, i zašto vještica? Uz sve to, roman je i posveta vašoj baki, odnono babi kako je zovete. U tom dijelu priče ogoljavate pak ljudske slabosti.

   – Tri moje prethodne knjige, »Mimesis«, »Sin« i »Dolazak« ispitivale su odnos otac-sin. »Mimesis« kroz odnos sinova prema tradiciji i kulturi očeva, »Sin« kroz, doslovce, odnos bludnog sina i odsutnog oca, »Dolazak« kroz odnos bludnog oca i odsutnog sina, pri čemu dva posljednja funkcioniraju i kao religijska alegorija. 

   Zbog prirode teme, u tim knjigama postoji uočljiv manjak ženskih likova. Stoga sam »Odlaganje. Pareziju« zamislio kao svoj ženski roman. Otud tu dva snažna ženska lika, koji presudno utječu na naratora i svećenika o kojem želi napisati roman. 

Veličanje sposobnijih

Zanimljiva je vaša teza o 4. jugoslavenskom ratu, ratu protiv siromašnih, u kojem glavnu stranu drže tajkuni, kontroverzni poduzetnici u sprezi s oficijelnom politikom. Ključna riječ je tranzicija.

   – Ovako sam ja to objasnio. Jedna od tekovina tranzicije je i tranzicija od fašističkih lopova do demokrata. Ovom zemljom, ovim zemljama, početkom devedesetih vladali su fašistički režimi. Početkom rata počela je i tranzicija. Kada su ratovi stali, tranzicija je nastavljena. Tranzicija se, nakon rata u Hrvatskoj, u Bosni i na Kosovu, pretvorila u Četvrti jugoslavenski rat. Nikada objavljeni, ali stoga ne manje strašni, sveopći rat protiv siromašnih. 

    U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopću pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski glasnogovornici, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegirani. 

   Ideologija ovdašnjih tajkunskih elita danas nije ni nacionalizam, ni vjerski fanatizam, nego ovdašnja verzija neoliberalizma, priča o uspješnima. Vlasti su manje-više odlučne u deklarativim osudama fašizma. Vladina i skupštinska tijela slijede europske upute i usvajaju planine projekata, zakona i odredbi koje jugoslavenske zemlje trebaju učiniti tolerantnim društvima politički korektnih građana. Vladajuća se klasa od fašista mirno transformirala u uspješne Evropejce. 

   Sve su promijenili tako da sve ostane isto. Njihov neoliberalni socijalni darvinizam je u osnovi – fašizam. Iz ideje da je život natjecanje proizlazi ideja da pobjednik uzima sve. Iz toga, opet, proizlazi da je gubitnik obespravljen – gubitnik ne uzima ništa, osim onoga što mu dobitnik da. Proizlazi da je gubitnik višak. Iz toga opet proizlazi potreba da se viška otarasi. To se ponekad zove rezanje troškova, ponekad otpuštanje viška radne snage, a ponekad – etničko čišćenje. 

   Veličanje sposobnijih ne razlikuje se u biti od veličanja rasno, nacionalno ili kulturno superiornijih. Zato se teror većinske vjere i nacije iz devedesetih prirodno i spontano transformirao u teror sposobnijih i uspješnih dvijehiljaditih. 

Plaća i socijalno

  – Ne mogu znati što su oni mislili, ali ja sam mislio kako bi mi, nakon desetljeća i pol nadničarenja kod medijskih tajkuna za sitni novac, valjala plaća i socijalno. Onda su mi dušebrižnici rekli da sam se prodao: dok sam radio za tajkune, bio sam nezavisni intelektualac, sada kada radim za državu, prodao sam se. 

   Krivokapić vodi crnogorski SDP, zajedno smo bili u pokretu za crnogorsku nezavisnost, podržao me je tijekom suđenja sa Kusturicom, uz njegovo ime se ne vezuje nikakva korupcijska afera, on je daleko bolji poslodavac od mega-giga-tajkuna koji vode takozvane nezavisne medije. 

  Kako gledate na svoje bivše kolege iz novina i časopisa u kojima ste surađivali, a koji sada pišu protiv vas?

   – Pa ne bi pisali da im vlasnici nisu rekli da pišu. Ljudi moraju zaraditi plaću. Da bi dobili par stotina eura mjesečno ponekad moraju pljuvati po bivšim prijateljima. Nije to lako. Ne shvaćam to osobno. Ne očekujem da netko zbog lojalnosti prema meni ostane bez posla, naprotiv, pa ja bih ih savjetovao da me pljunu i zadrže posao. Ono što je pomalo iritantno jest moralizatorska intonacija većine tih tekstova. Moralizatorska intonacija je neoprostiva. Ne mislim etički, nego estetski. Moralizatorski tekstovi su prije svega nečitljivi. 

  Što je s onih 12.000 eura koje su Sarajlije isplatile Kusturici za duševne boli koje ste mu nanijeli, a onda je Ustavni sud tu presudu poništio?

   – Da, Ustavni sud je na koncu presudio u moju korist. A kako neće, kada je u osuđujućoj presudi pisalo da sam kriv jer sam »o ličnosti i filmovima oštećenog pisao sa ironijom i sarkazmom«. Ali sad imamo problem kako da ga natjeramo da to vrati, da bi novac bio vraćen onima koji su ga dali, ili bio usmjeren u humanitarne svrhe. 

  Zašto su na početku citati Franza Kafke i Thomasa Bernharda, i zašto je na kraju romana plejlista?

   – Volim stavljati citate na početak knjige. Premda je to kontraproduktivno. Jer kada tekst počne Kafkom i Bernhardom, a nastavi sa mnom, jasno je da je sve nakon uvodnih citata strmoglav pad. A plejlista dođe kao meko prizemljenje: nakon dobrog mota iz pera velikana, malo ste se mučili mojom knjigom, ali evo da vam se pokušam odužiti, eto spiska dobre muzike