Komika Goldonijeve »Umišljene bolesnice« proizlazi iz situacija i dijaloga blago karikiranih likova s određenim elementima satire
»Umišljena bolesnica«, napisana 1750. godine, nastala je kao neka vrsta dijaloga s Moliereovim djelom »L’Amour medecin«. No, dok je francuski komediograf svojom žestokom satirom želio osramotiti liječnički stalež, Goldoni je kao pristaša vrijednosti građanskog staleža napisao komediju čiji likovi predstavljaju primjere mana i vrlina. U svom pristupu ovoj Goldonijevoj komediji redateljica Saša Broz i dramaturginja Željka Udovičić učinile su određeni pomak, gradeći svoj koncept na ideji »kazališta u kazalištu«.
Uoči premijere u foajeu kazališta otvorena je izložba »Superpozicije i Prožimanja« mladih umjetnica iz Rijeke – Hane Dutine i Valentine Stepan. Riječ je o ovogodišnjim pobjednicama natječaja Zagrebačke banke za mlade umjetnike Galerij@Zaba. Kako je podsjetila Gordana Žulj, regionalna direktorica Zagrebačke banke, tema natječaja bila je »Zelena zona«. Na ovu aktualnu globalnu problematiku riječke umjetnice odgovorile su kritički i suvremenim likovnim sredstvima. Prisutnima se obratila intendantica Nada Matošević-Orešković, a o izloženim radovima govorila je kustosica Iva Sudec Andreis. Hana Dutina za natječaj je odabrala digitalnu fotografiju, a u svom ciklusu fotografija »Superpozicije« suočila je dva realna, ali sasvim suprotna krajolika koji postoje simultano. I drugoj dobitnici, Valentini Stepan, ishodište je bila fotografija koja ju je postupno dovela do serije računalnih grafika pod nazivom »Prožimanja«. Ova umjetnica bavila se makrofotografijom, koristeći se posebnim objektivom koji »vidi« više od ljudskog oka. Radi se o računalnim grafikama apstraktnog sadržaja.
Predstava se tako odvija na dva plana – jedan je onaj na »pravoj« pozornici gdje pratimo generalnu probu »Umišljene bolesnice«, a drugi je izvan te pozornice, iza kulisa. Razlika između tih dvaju planova naglašena je scenografskim intervencijama Dragutina Broza. Predstava koja se inscenira prema Goldonijevom tekstu, kao zaseban univerzum izdvojena je u malu, kružnu pozornicu, dok se »realni« plan uprizorenja odvija na posve ogoljeloj pozornici kazališta. Barokno »čipkani« Brozov teatrino i raskošni kostimi Sandre Dekanić, kao i oblikovanje svjetla Predraga Potočnjaka, dodatno naglašavaju teatralizaciju Goldonijeva teksta, što dolazi do izražaja i u koreografskim zamislima Žaka Valente. Autorskoj ekipi treba pridodati i autora glazbe Bornu Šercara, koji je kreirao efektne glazbene sekvence prožete elementima baroka.
Namjerna teatralnost u scenskom pokretu i glumačkoj gesti u kontrastu je s razotkrivanjem kazališnog mehanizma. Generalna proba prekida se nekoliko puta zbog privatnih problema glumaca i nekih izvanjskih faktora o kojima gledatelji često ništa ne znaju. Ova ideja isprepletanja privatnog i scenskog, zbiljskog i fikcijskog, podsjeća na Pirandella, a na neki je način i u goldonijevskom duhu, jer je Goldoni svoje komedije pisao za određene glumce, poznavajući njihove glumačke vrline i privatne osobine. Ideja ogoljavanja mehanizma kazališta i glumačkih privatnosti režijski i dramaturški mogla se još više razraditi i produbiti.
Komika Goldonijeve »Umišljene bolesnice« proizlazi iz situacija i dijaloga blago karikiranih likova s određenim elementima satire.
Goldonijevska manira
U ovoj komediji jednostavna zapleta lažnu bolesnicu glumi Leonora Surian, koja je s osjećajem za komično utjelovila razmaženu Rosauru koja zapravo »boluje« od ljubavi. Iz commedije dell’arte Goldoni je preuzeo lik Pantalonea, kojega u pravoj goldonijanskoj maniri interpretira jezično i u izrazu točan Bruno Nacinovich.
U ulozi doktora Anselma Onestija korektan je Giulio Settimo, a solidan je i Giorgio Amodeo kao doktor Onofrio Buonatesta. U ulozi trećeg doktora, Merlina Malfattija, grotesknog grbavca, pojavljuje se Rosanna Bubola. Groteskno-komičan je i lik Tarquinija, kojega je utjelovila Elvia Nacinovich, posebno upečatljiva kao nekadašnja glumačka diva koja sada dobiva manje uloge i jedina joj je zadaća »puštati krv« na sceni.