RIJEKA – Ispred riječke burze rada jučer je vladala komorna atmosfera.

Slično kao kad su se devedesetih pozatvarale riječke tvornice poput Torpeda, Hartere, »Benčića«.

Samo što su ljudi sad doslovce preko noći ostali bez posla. Vladina uredba o zatvaranju ugostiteljskih objekata na ulici je ostavila brojne radnike iz branše ugostiteljstva i turizma koji su se još donedavno pripremali za rekordnu sezonu.

– Ovo još nikad nisam doživio! Radim, zapravo, do jučer sam radio u tvrtki koja se bavi apartmanizacijom.

Nema više turista u Rijeci i tvrtka više nema prihoda, pa svi ostajemo bez posla, a nije nas malo, kaže nam mladi čovjek koji ispred burze rada, po pravilima suzbijanja koronavirusa, zajedno s ostalima stoji u redu, ali s razmakom od 3 metra od drugih, za prijavu da je nezaposlen. Preko noći!

– Trebala nam je ovo biti rekordna sezona, pripremili smo i kadar, i vozila, i sve… ali sad je sve stalo i ne znam hoće li firma preživjeti, kazao nam je ovaj Riječanin.

Razumijevanje za poslodavce

Tri metra ispred njega je Riječanka koja je dobila otkaz u jednom od manjih opatijskih hotela.

– Drukčije nije moglo biti, nego da svi dobijemo otkaze, jer imamo i sad, a i na rezervacijama nula gostiju i nula prometa, ostala su dva-tri radnika tek tako da obilaze i čuvaju objekte, rekla nam je.

– Dobivat ću prvih 90 dana 70 posto svoje bruto plaće, a ostalih 90 dana 50 posto bruto plaće, rekla nam je.

Tu je i tridesetsedmogodišnji Riječanin koji je radio u Kranjskoj Gori kao konobar, tamo više posla nema i nije mu bilo druge, nego vratiti se.

– U biti, i trebao sam se vratiti jer sam u Kranjskoj Gori odradio skijašku sezonu i imao već dogovoreno da ću do iduće zime prijeći na posao u Konobu Ive, ali od toga sad ništa, pa moram na biro, kazao nam je ovaj Riječanin.

Alen Štimac ima 44 godine i isto je u koloni da dobije status nezaposlenoga.

– Prvi put sam ovdje. Radio sam kao konobar u hotelu u Tirolu, blizu austrijske granice. Ugovor mi je bio do 10. ožujka, ali sam vidio što se zbiva i da ću, ostanem li tamo, ostati u neobranom grožđu, pa sam raskinuo ugovor u veljači.

Trebao bih se vratiti tamo 15. travnja, ali znam da od toga neće biti ništa, pa sam se došao prijaviti na Zavod za zapošljavanje. Ne znam kakva će mi biti naknada, ne znam ništa i ne očekujem puno, ali kakva god da bude, trajat će dok država bude imala sredstava, kaže nam Štimac i spominje da je prošle godine radio u Francuskoj, u tvrtki koja se bavi riječnim brodovima.

– Svi moji kolege iz Rijeke i ostalih dijelova Hrvatske su i ove godine ostali tamo, ali sad ih je poslodavac otpustio. No, plaćat će im punu plaću do 1. kolovoza, iako se nada da će posao ponovno krenuti u svibnju. Ali, ako i ne krene, bit će plaćeni do kraja srpnja iako ne rade. To si Hrvatska ne može priuštiti, zaključuje Alen Štimac.

Sigurno rješenje

A na najnoviju situaciju pogled iz suprotnog kuta potražili smo od riječkog ugostitelja i predsjednika Udruge ugostitelja Kvarnera i Istre Vedrana Jakominića koji kaže da ćemo posljedice »prehlade« od koje nam je »kihnula« ekonomija osjećati dekadama, no to nije nužno loša stvar jer ovisimo o tome što ćemo napraviti sutra.

– Bilo bi nužno kod potrošača stvoriti kult domaćeg proizvoda, razviti povjerenje institucija prema gospodarstvenicima i obrnuto, a odnos je sada na kritičnoj točki nepovjerenja. Nadam se da će ovaj put i javni sektor podmetnuti leđa zajedno s realnim sektorom jer je, kako kažu, vrijeme za sitničarenje odavno prošlo. Ili ćemo izaći iz ovog sa štitom u ruci, kao jedna nacija – ili bez gaća kao dezerteri.

Ništa manje. Grad Rijeka je među šačicom gradova koji su shvatili da prostore koje ne koristimo – ne bismo smjeli ni platiti. Jasno nam je da to može načeti likvidnost fiskalnog sustava Grada, no kako smo dijelili zajedno naše uspjehe, ispravno je da podijelimo i neuspjehe.

Čekaju nas neizvjesna vremena, kaže Jakominić, komentirajući zatvaranje svih ugostiteljskih objekata zbog zaštite od koronavirusa. On izražava uvjerenje da će unatoč zatvaranju većina poslodavaca otezati s otkazima koliko god je moguće, u očekivanju Vladinih mjera.

– No, na kraju dana za radnike koji imaju pravo na naknadu je zaštita Zavoda za zapošljavanje najsigurnije rješenje. I za njega, i za njegovo radno mjesto, koje će ga, ako tvrtka preživi, čekati po normalizaciji.

Poslovno uvjetovani otkaz je upravo osmišljen za takvu situaciju. Nesreća je, međutim, što je ovo sektorski problem, a za koji dan će postati i problem nacionalne ekonomije, pa čekamo odluke Vlade i eventualne mjere kako ne bismo preopteretili sustav, a pogotovo naše kolege, odnosno radnike.

Svaki radnik koji ostane u poduzeću je na teret eventualnih zaliha, a one su u ugostiteljstvu, uslijed trogodišnje porezne presije – potpuno potrošeni. Stvari dođu na naplatu, tvrdi Jakominić.

Na naše pitanje koliko ima radnika, kaže nam da mu je teško odgovoriti na pitanje koliko ima zaposlenih, jer se u King’s caffe sustavu radi o 4 tvrtke, trima franšizama i pivovari.

– Ne znam što ćemo svi skupa točno napraviti. Voljeli bismo zadržati sve, ali to je za njih vjerojatno najgluplje rješenje jer ih mi ne možemo plaćati koliko bi dobili na Zavodu. Ovisi koliko će potrajati kaos, kaže Jakominić.