Od dovršavanja Yode za film “Imperij uzvraća udarac” do stvaranja Voldemorta, hipogrifa i brojnih drugih bića iz svijeta Harryja Pottera, britanski stručnjak za specijalne efekte Nick Dudman tijekom više od četiri desetljeća rada sudjelovao je u oblikovanju nekih od najprepoznatljivijih likova filmske povijesti. O svojoj impresivnoj karijeri govorio je u subotu na glavnoj pozornici Rikona, u razgovoru koji je moderirao Matej Poljanić.

Dudmanov ulazak u filmsku industriju dogodio se gotovo slučajno. Nakon što je završio školovanje u razdoblju u kojem je bilo malo posla, otac ga je upitao čime bi se zapravo želio baviti. Odgovorio je da voli izrađivati gumena čudovišta, a otac je u novinama pronašao tekst o legendarnom majstoru filmske šminke Stuartu Freebornu, pronašao njegov broj u telefonskom imeniku i nagovorio sina da ga nazove. Taj poziv odveo ga je u Elstree Studios, na filmski set na kojem dotad nikada nije bio. Penjući se ljestvama kroz zamračeni studio, Dudman se našao pred prizorom koji je odredio njegov životni put.

– Izašao sam u jarko osvijetljen prostor, pogledao preko seta, a prema meni je gledao Darth Vader. Tek sam tada shvatio da se nalazim na snimanju nastavka “Ratova zvijezda”. Stuart me zatim odveo u svoju radionicu i rekao da ima šest tjedana za dovršavanje stvorenja koje je sjedilo na stolu: bio je to Yoda, a moj prvi posao u filmskoj industriji bio je pomoći da ga pripremimo za snimanje, ispričao je Dudman.

Od Freeborna učio četiri godine

Uz Freeborna je proveo četiri godine, tijekom kojih je učio zanat od čovjeka koji je istodobno bio kipar, inženjer, modelar, šminker, frizer i kostimograf. Iako se znanje tada nije dijelilo lako, Freeborn ga je postupno počeo poučavati. Dudman je istaknuo da sličan put postoji i danas jer filmsku industriju, kako je kazao, mnogo više od diploma zanimaju praktične sposobnosti, upornost i spremnost na dugotrajan rad.

Ubrzo je dobio priliku raditi na filmu “Legenda” Ridleyja Scotta, gdje je s Lois Burwell nanosio kompleksnu protetičku šminku kojom je Tim Curry pretvoren u Gospodara Tame. Prvo nanošenje trajalo je čak deset sati, a ekipa je postupak poslije uspjela skratiti na pet i pol sati.

– Tim je od struka naviše bio prekriven pjenastom gumom, stajao je na štulama te nosio kontaktne leće i umjetne zube. Za takav posao potreban vam je glumac dobre naravi jer će, ako je nesretan, frustracije iskaliti na vama. Tim je bio potpuni profesionalac i pravi gospodin: podnio je sve što smo mu radili i u filmu ostvario nevjerojatnu ulogu, naglasio je.

Govoreći o odnosu maske i glumačke izvedbe, Dudman je odbacio ideju da odjel specijalne šminke samostalno “dizajnira” lik. Njegov je zadatak, smatra, nadograditi lik koji prvenstveno stvara glumac. Maska mora ostaviti dovoljno prostora za pokret, mimiku i uvjerljivu izvedbu jer gledatelji, neovisno o tehničkoj kvaliteti izrade, neće povjerovati biću iza kojeg ne prepoznaju živu osobu.

Suradnja s Jackom Nicholsonom

Jedan od najvećih izazova bilo je pretvaranje Jacka Nicholsona u Jokera za Burtonova “Batmana“. Dudman je morao predstaviti nekoliko verzija maske, od vrlo suptilne do izrazito stilizirane, kako bi glumac mogao odabrati razinu preobrazbe. Producenti su ga pritom upozorili da ne smije prikriti lice za koje plaćaju milijune, a cijelo nanošenje moralo je biti završeno za najviše dva sata.

– Svaki put kada prvi put stavite novu masku, gledate se u ogledalo i molite Boga da će uspjeti. Mislite da će funkcionirati, ali to ne možete znati dok ne vidite kako se glumac u njoj osjeća. Srećom, Jacku se svidjela, rekao je Dudman.

Poseban problem predstavljala je Jokerova izrazito svijetla put jer bi potpuno bijela maska na mračnim scenografijama mogla biti preeksponirana, dok bi Batman pokraj nje postao tek crna silueta. Dudmanova ekipa stoga nije upotrijebila čistu bijelu, nego metalik sivu nijansu prilagođenu rasvjeti i vizualnom svijetu filma. Upravo je uklapanje lika u cjelokupnu atmosferu djela, objasnio je, presudno za to hoće li publika rezultat prihvatiti.

Rad na svih osam filmova o Harryju Potteru

Velik dio razgovora bio je posvećen radu na svih osam filmova o Harryju Potteru. Desetogodišnji kontinuitet omogućio je Dudmanovoj ekipi da nakon svakog nastavka procijeni što je uspjelo, a što treba poboljšati – rijetka mogućnost u filmskoj industriji. Radilo se gotovo bez predaha, s približno tri mjeseca pauze između filmova, dok su se djeca glumci iz godine u godinu vraćali stariji.

– Stvorili smo divovskog Hagrida i napravio sam zmaja, a teško da može biti bolje od toga da izgradite zmaja. Odrastao sam čitajući priče o zmajevima i znao sam da pravoga nikada neću susresti. Kada su nam rekli da možemo napraviti zmaja koji će u kavezu rigati vatru, jednostavno smo odgovorili: “Da, napravit ćemo ga”, prisjetio se.

Među najsloženijim bićima bio je hipogrif, čije su dvije verzije nastale na prijelazu između tradicionalne animatronike i računalno upravljanih sustava. Prvom je upravljalo jedanaest ili dvanaest lutkara, koji su morali uskladiti svoje pokrete, dok je drugom upravljala jedna osoba putem uređaja koji je pokrete ruke prenosio na glavu stvorenja. Stariji sustav bio je teži za animiranje, ali jednostavniji za popravak, dok je noviji omogućavao složenije i prirodnije pokrete, uz veću opasnost od tehničkog kvara.

Najugodnije iskustvo s “Petim elementom”

Kao jedno od najugodnijih iskustava u karijeri Dudman je izdvojio “Peti element”. Redatelj Luc Besson imao je potpunu kreativnu kontrolu pa ekipa nije morala zadovoljavati čitave odbore producenata, nego jednu jasnu, premda vrlo zahtjevnu viziju. Nakon što su prvi radovi impresionirali redatelja, Dudman je dobio veliku slobodu u osmišljavanju bića prema crtežima francuskog strip-autora Mœbiusa.

Razgovor na Rikonu ponudio je, uz niz anegdota iz pozadine slavnih produkcija, također i rijedak uvid u rad koji ostaje skriven iza filmske iluzije. Dudmanove priče pokazale su da iza naizgled čarobnog prizora stoje mjeseci projektiranja, pokušaja i pogrešaka, fizički iscrpljujući rad te stalno usklađivanje umjetničke zamisli, glumačke izvedbe, tehničkih mogućnosti, rokova i budžeta. Filmska magija, moglo se zaključiti, nastaje upravo ondje gdje se mašta sudari s vrlo konkretnim problemom koji netko tek treba naučiti riješiti.