Znam da nas u svijetu nautike ima jako malo, možda tri posto, ali opet ne bih voljela da me pitate pitanja u stilu »kako ste toliko dugo izdržali kao žena u muškom svijetu«, »kako se prema vama odnose muški kolege«, ili, što mi se također znalo dogoditi – a kako vam djeca ostaju, tko brine o njima kad ste vi često na putu? Kažem, znam da smo kao društvo jednom nogom još uvijek u nekim davnim vremenima, ali ipak nemojte me to pitati. Jer vam neću odgovoriti.

Ravno u glavu. Jelena Cvitanić Herak, direktorica riječke tvrtke Lantina čiji je najpoznatiji proizvod Burza nautike u svom nas je kreativnom carstvu – smještenom na za morske teme iznimno inspirativnom, skoro savršenom mjestu nedaleko lansirne rampe i praktikuma Pomorskog fakulteta – dočekala s primjerenim gardom. Neposredni povod našeg razgovora bila je velika obljetnica u kojoj Lantina slavi 25 godina poslovanja kao i izlazak 300. broja časopisa Burza nautike. Iako je sve više riječ o endemu – specijalizirani, stručni, ozbiljni časopis u tiskanom formatu – neprijeporna je i činjenica da baš takvi, naglašeno, beskompromisno stručni, odolijevaju pošasti medijske površnosti i da se, dakako uz marketinški dio koji kod njih pronalazi svoju komunikaciju s brojnim vlasnicima plovila, sasvim dobro snalaze na tržištu.

Zapravo, saznanje da po broju dosežu oko pet tisuća prodanih primjeraka te da se osim u jadranskoj Hrvatskoj vrlo pristojno plasiraju i u Sloveniji, svakog tko se bavi pisanom riječju, bilo kao autor, bilo kao čitatelj oduševljava.

Foto Marko Gracin

NOVI SVJETOVI

– Jako se dobro sjećamo vremena kad je prodaja časopisa dosezala 20 tisuća primjeraka. Marketing nam tada nije bio skoro ni potreban. Bilo je istina u jeku velike ekonomske krize s prijelaza prvog u drugo desetljeće aktualnog stoljeća, razmišljanja kako se moramo komercijalizirati, kako fotografije moraju biti velike, pa i s modelima na pramcima plovila, ali nismo se dali. Prevladao je razum i naš stav da nam je najvažnija zadaća biti točan, precizan, da tekstovi moraju imati podlogu u znanju. Pokazalo se to kao dobitna kombinacija. Svakako, naša posvećenost realnim temama što zaokupljaju najveći broj vlasnika plovila, a znamo da dominiraju pasare s najmanjim vanbrodskim motorima, bez zapadanja senzacionalizam bila je na taj način nagrađena, pojašnjava nam direktorica Cvitanić Herak s kojom u tvrtki rade još četiri stalno zaposlene osobe.

Vratimo li se njoj osobno, bez obzirna na izrečena nam »upozorenja«, ipak se moramo malo čuditi. Možda i ne baš malo. Jelena je naime diplomirala na Akademiji primijenjenih umjetnosti tako da je njezina pozicija unutar tematike dominantno posvećene tehnici, k tome ne na poziciji »art direktorice«, ili barem autorice, ili urednice, čudi.

– Čudi mnoge, ali o tom čuđenju, za razliku od onog u uvodu, volim razgovarati. Znate, biti alternativno art usmjeren, živjeti svoje tinejdžerske godine u Palachu devedesetih, a završiti kao direktorica firme što se bavi temama koje me baš i nisu zanimale, čudilo je mnoge. Mada, bilo je sve zajedno u osnovi jednostavno i razumljivo. Kako se već kaže – od malih sam nogu uz školovanje i studiranje željela raditi. S obzirom da posla u tim poratnim vremenima baš i nije bilo, a tata je osnovao tvrtku s izdavanjem časopisa, Burzu, idealno je za oboje bilo pomagati mu. A onda vas sve zajedno »uvuče u priču«, otkrijete neke sasvim nove svjetove, otkrijete i u sebi određene vještine za koje niste znali da postoje, i priča krene u nekom sasvim novom smjeru, pojašnjava nam Cvitanić Herak.

Foto Marko Gracin

I zapravo kroz razgovor slika jednu neobičnu priču, atipičnu za sredinu u kojoj radi i postoji. I ne, jer to je uistinu nebitno, zbog toga što je »žena u muškom poslu«. Burza nautike, naime, kroz vrijeme, zahvaljujući i toj obiteljskoj koheziji jer osim oca u tvrtki je i sestra, te ustrajnosti na kvaliteti osvajaju najprije hrvatsko tržište, da bi kasnije postali relevantnim faktorom i na međunarodnoj sceni časopisa sepcijaliziranih za nautiku. Ono što Jelenu ipak jako smeta u čitavoj toj idili jest čuđenje da tako nešto postoji u Rijeci. Buni se u njoj u toj situaciji lokalpatriotizam, ali javlja se i ljutnja zbog izostanka pozitivne komunikacije Rijeke s domaćom i međunarodnom javnosti.

POTREBA ZA RADOM

– Jako me to nervira, to oduzimanje prava Rijeci na izvrsnosti u nautičkom svijetu. Da, istina je i to da se na dalmatinskom prostoru odvijaju najvažniji nautički sajmovi, da je tamo većina marina i da se predstavljanja i testiranja plovila u pravilu odražavaju u četiri dalmatinske županije. Jednako kao što je istina da nautike, ma i najobičnije komunikacije s morem, na riječkom području ima znatno manje. Kad je pak riječ o iznošenju naših, riječkih nautičkih vrijednosti kroz medije i PR, često to zna biti samo – u tragovima. Ali baš taj svojevrsni »pogled s visine« ili komentari »kakve veze Rijeka ima s morem i nautikom«, daju nam dodatnu snagu i inat. Da uvijek budemo bolji. Rezultat svega je taj da smo upravo mi jedini hrvatski nautički časopis koji je član najvažnijih međunarodnih asocijacija, pa tako i onih koje u tom našem nautičkom svijetu odlučuju o dodjeli godišnjih nagrada, rezolutna je Cvitanić Herak.

A i u ovom razgovoru razvidni borbeni duh doveo ju je i do poziva za participacijom u radu najvažnijih domaćih institucija koje objedinjuju važne gospodarstvenike. Rezultati svega, barem u ovom periodu njezinog života i posla jer sumnjamo da će na navedenom nagradama stati, je taj da je u svibnju dobila važne je nagrade. Najvažnija je svakako »poduzetnica godine« koju u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom dodjeljuje Hrvatska udruga poslovnih žena Krug. Riječ je o organizaciji koja pomaže razvoj žena poduzetnica, ali se prije svega zalaže za etičnost u poslovanju. Udruga nije politička i ne djeluje isključivo »za žene« – ciljeve ostvaruje u suradnji s muškim kolegama, uz naglasak na jačanju suradnje unutar i između tvrtki. Dogodine će obilježiti 35 godina djelovanja, a danas okuplja 150 članica.

– Jako se dajemo sve koje smo angažirane u Krugu, no koliko mi god taj rad odnosio potencijalno mnogo slobodnog vremena, toliko mi je inspirativan. U jednom me dijelu čini ponosnom jer znam da radimo i jako dobre stvari za one koji dolaze. Majka sam dvoje tinejdžera među kojima je tek nešto više od godine dana razlike pa tu svijest o radu za budućnost imam dodatno naglašenu. Ali bez obzira i na te »majčinske instinkte« ja naprosto osjećam potrebu za radom. Ne umaram se i nekako se čudno osjećam kad – ne radim. Volim i putovati, ali i to doživljavam na način da mi svaki dan bude maksimalno ispunjen. Naprosto, jako teško razumijem podjelu koja dan dijeli na »radni« i »neradni« dio, ističe nam Cvitanić Herak.

NAUTIČKI PRIORITETI

Ono što je plod njezinog rada i okupljanja ljudi slične energije je i sastavljanje kapitalne »knjige nautike«. Riječ je naime o iscrpnom popisu svih poslovnih subjekata koji se u Hrvatskoj bilo na koji način bave nautikom. Nevjerojatno nam je bilo čuti, ali takvih je u našoj zemlji, ma koliko ne vjerovali kad pročitate podatak – 3,2 tisuće!

– Da, osim Kruga, članca sam i izvšnog odbora Udruge nautičkog sektora Hrvatske udruge poslodavaca. Nije riječ samo o toj »mapi«, dokumentarnoj i komunikacijskim podacima iscrpnoj listi nego i elementu koji je zalog da sačinimo listu nautičkih prioriteta kako bismo sa svojim potrebama izašli pred najviše institucije funkcioniranja našeg društva i države. Riječ je dakako o Vladi i njezinim ministarstvima, o procesu s kojim naša Udruga unutar HUP-a uskoro ulazi u završnu fazu. Javnost, kao i vi, mediji, pravodobno će biti informirana o zaključcima, a ono što ne moram »uvijati u celofan«, jer vam detalje još ne smijem povjeriti, uvjerenje je kako ćemo za naš sektor na taj način učiniti velike pomake, blagotvorne i za mnoge druge djelatnosti, pojašnjava nam, s apsolutnim direktorskim gardom, Cvitanić Herak.

Foto Marko Gracin

A nakon vidljivih tenzija i oslobađanja jedne zavidne energije kad nam je razgovor ušao u te, apsolutno poslovne vode, ide i ne samo lagani pad tog specifičnog zanosa, nego čak i neka vrst sjete. Kao da se direktorica Jelena vraća u svoje Palach dane. I ne, nikako ne kao žal za mladošću ili s tezom kako je nekad bilo bolje, sasvim suprotno. Ona tu mladenačku energiju želi probuditi kod mnogih s kojim je tada na tom i sličnim mjestima provodila zabavne dane kako bi sve zajedno implementirali u vrijeme današnje.

RIJEČKI KRUG

– Uvijek je dobro, sadašnjost je u svemu najvažnija. Osjećam naime da je ta moja ratno-poratna generacija iz tog miljea Palacha danas u najboljim godinama. Da smo se realizirali, da smo dosegli zavidnu razinu znanja u svojim poslovima, da smo, banalno rečeno, uhodali svoje poslovanje. A s druge strane grad, naša Rijeka kao da živi i postoji u nekom vakuumu. Koliko se god ja postavila oštro polemički kad mi ju netko izvan nje napadne ili omalovaži, svi mi znamo da nije baš dobro. Jednako kao što znamo da bi nam, uz zajednički angažman moglo za kratko vrijeme biti mnogo bolje. I baš kao što sam se angažirala u Krugu, jednako bih se tako angažirala i na nekom poslu koji bi bio usmjeren za opće dobro Rijeke i njenih stanovnika. Nas rođenih desetak, petnaestak godina prije rata ima mnogo, a da smo se u svojim životima ne samo privatno, nego i poslovno realizirali. E vidite to, baš bih to voljela, da se netko u Gradu angažira i da, kao što smo mi sačinili našu »nautičku knjigu«, taj naš spisak svih čimbenika koji u Hrvatskoj participiraju u našoj branši, i nas »popiše«. I da nas pozove, okupi i da nam predloži da svatko sa svojim znanjima učini nešto za opće dobro. Rijeka je grad dobrih, razumnih, pristojnih i uviđavnih ljudi. Ali čini mi se da su se mnogi od nas povukli na nekakve rezervne položaje s kojih samo promatramo. A mogli bismo, itekako bismo mogli djelovati za opće dobro. Uostalom upravo 35 godina Kruga zorno pokazuje što se može napraviti kad se okupe ljudi s idejama i energijom. Eto, takav jedan RiKrug, iako znam da slične inicijative ili pokušaji okupljanja postoje, u jednom širem smislu donio bi Rijeci taj tako potrebni kvalitativni iskorak. Da me više nitko nikad ne pita – a što to vi u Rijeci uopće radite, u čemu ste dobri, naglašava, sad već u pomalo sjetnom tonu, naša poslovna žena godine.

Razgovor sinusoidalnih izmjena. Energija uvijek i sveprisutna, ali ton različit. Od »ne pitajte me što žena radi u muškom poslu« do toga – pa zbog čega nas netko iz Grada ne pozove da pomognemo, svatko u svom sektoru, tamo gdje smo dobri, kako bi nam svima zajedno bilo bolje. Uistinu, kad 25 godina možeš uspješno voditi projekt za koji mnogi najmanje u polovici od tog razdoblja ističu kako je »osuđen na propast«, onda te se stvarno mora doživjeti kao sposobnu osobu. K tome, nudiš se kako bi pomogla. Pa stvarno je lud tko to ne iskoristi.

I ne, nije nam ni najmanje čudno kako je kao žena uspjela u »muškom svijetu«, ma ne pitamo se ni tko joj je čuvao djecu kad je, a bili su sasvim mali, znala više od tri mjeseca godišnje biti na putu. Ma ni to da ne priznaje godišnji odmor ako ga ne provodi na nekom putovanju, baš kao što nam nije čudno da ignorira postojanje neradnih, vikend dana. Sretno Burzi s njom, i njoj s Burzom. Časopisom koji uspješno prevladava tehnološke promjene što se odnose na medije. I jednako voli sve svoje čitatelje. Bez obzira koliko im barka imala metara, a motor »konja«.

GRUPA LJUDI KOJA SLIČNO RAZMIŠLJA I DIJELI ISTU STRAST

– Jako je, jako je puno suradnika prošlo kroz naših 300 brojeva. Divnih ljudi od kojih mnogi i nisu više među nama. Sve je pokrenuo naš otac Marko Cvitanić koji još uvijek radi, a tu smo sestra Koraljka i ja kako bi funkcionirala ta tako potrebna obiteljska kohezija. Ničeg ne bi bilo ni bez urednika Krunoslava Mihića, ali kad se sve zbroji i oduzme, samo je jedna maksima vječna. Burza Nautike nisam ja, nije nitko tko bi se pojedinačno isticao. To smo jednostavno – mi. Tim ljudi koji ju je stvarao 25 godina, a stvarat će je na isti način i dalje. Jedino grupa ljudi koja slično razmišlja i koja ima skoro jednak odnos prema poslu može opstati i djelovati na ovakav način. Da, možda se to može definirati i kao strast. Možda je ona zaslužna što smo takvi, što uspješno plovimo unatoč svim zaprekama, zaključila je Jelena Cvitanić.