Pitali smo ga na kraju koja mjesta bi preporučio za posjet, a on bez razmišljanja odgovara: »Istra, Pag, Rab, Krk i Zagreb. Svako od tih mjesta je za različitu vrstu turista. Hrvatska je uistinu lijepa zemlja i mislim da ćete imati sve veći broj francuskih turista.«

S Laurentom smo proveli dvije ljetne večeri u Zagrebu, pričali o Hrvatskoj, povijesti njegove obitelji i koječemu drugom. Zašto spominjemo obiteljsku povijest piščevu, temu našeg razgovora koja nije usko vezana uz ovaj tekst? Činimo to poradi anegdote za koju vjerujemo da će je čitatelj rado imati.

Laurentova majka, porijeklom Ruskinja, bila je osobna tajnica velikog francusko-rumunjskog dramatičara Ionescoa (Eugene Ionesco), jednog od glavnih predstavnika teatra apsurda. Nosila je prezime Toporovski, što bi značilo – drvosječa. Laurentov otac, pak, nosio je prezime Boscq, što na francuskom znači – drvo.

Brak kao da je bio u startu osuđen na neuspjeh, ako se razvod može nazvati neuspjehom, ali opet – kako to zaključiti kad pred sobom imamo Laurenta, živog, zdravog i znatiželjnog? O Hrvatskoj smo pričali satima. Laurent vadi iz džepa jedan od onih pametnih telefona i pokazuje nam fotografiju snimljenu u Istri. Na njoj je kuća, podijeljena točno po polovici. Pola kuće krasi obnovljena fasada, a druga polovica fasade ostala je stara i oronula, nedirnuta obnoviteljskim zahvatom.

– Otoci, more, masovni turizam, jeftino – to su prve asocijacije, odgovorio je pisac. »Hrvatska je jeftinija nego Francuska, Italija ili Španjolska.«

Na putovanje je krenuo iz Istre. U sjećanje su mu se najviše urezala pitoma sela u istarskoj unutrašnjosti, Motovun, Buzet i jedna konoba – Kamene priče u Balama. Na nepcu mu je ostao okus tartufa: »Tjestenina s tartufima – to je najbolje što sam pojeo u Hrvatskoj.«

– Tartufi – Francuzi ih obožavaju! Međutim, tako su skupi da ih rijetki mogu priuštiti. Ovdje sam za dvadeset eura dobio pedeset grama. Našao sam ih na jednom mjestu u blizini Buzeta koje ranije nije bilo u vodičima. Na žalost, morat ću ga staviti u Geoguide, kaže Laurent. Nije mu drag masovni turizam, a opet – ovdje je baš po tom poslu. Da Francuzima predstavi najbolje što Hrvatska nudi i masovni turizam pospješi. Pet dana proveo je u Rijeci. Što o Rijeci ima za reći?

– Obišao sam pola svijeta, a Rijeka je jedan od gradova gdje sam vidio najviše modno osviještenih djevojaka po glavi stanovnika. Ne mislim ne one standardne floskule o lijepim ženama, nego o njihovom stilu. Korzo izgleda kao velika modna pista. Također, znam da je Rijeka luka iz koje su prije stotinu godina ljudi putovali u Ameriku i druge udaljene dijelove svijeta. Učinilo mi se kao da mogu namirisati tu prošlost. Sve vrijeme dok sam tamo boravio pomišljao sam na Marseille. Svidjela mi se arhitektura. Omiljeno mjesto za popiti piće definitivno mi je bio Palach. Tamo se ljudi ne dolaze pokazati. Možete čak kupiti i japanske manga stripove. Ukratko, svakom bih preporučio da u Rijeci provede dva do tri dana u sklopu svog odmora, kaže autor bedekera.

Kvarnerskim otocima je oduševljen, a kao najbolji restoran u kojem je jeo izdvaja – Kukuriku. Opatija, Pula i Poreč nisu ga se odveć dojmili. Od Opatije mu se više svidjela atmosfera Voloskog. Zgrade i vile u Opatiji, Puli i Poreču su, kaže, lijepe, ali atmosfera je drugačija nego u malim kvarnerskim mjestima. »Mislim da je to jedna od posljedica masovnog turizma.« U manjim kvarnerskim mjestima pisac je našao male hotele koji njeguju koncept slow fooda, kao što to radi i omiljeni mu restoran Kukuriku.

– Francuzi to vole. Vole imati vremena za uživanje. To je u suprotnosti s masovnim turizmom , odnosno to je viša kvaliteta turizma. Niz malih hotela pokušava je doseći i vjerujem da će njihova politika proći kod mnogih Francuza, kaže autor vodiča.

– Francuzi su izumjeli nacionalizam, ali mislim da sam ga ovdje po prvi put shvatio do kraja. Slušao sam priče o Domovinskom ratu od ljudi koji su u njemu sudjelovali. Branili su svoju državu. Međutim, rat je još uvijek toliko prisutan u njihovim glavama. Pomislio sam da države nastale na području bivše Jugoslavije ne žive sa susjedima, nego protiv njih. Ne znam, možda su moji dojmovi pogrešni, ali čini mi se da u Francuskoj nacionalizam ove vrste nije prisutan u toj mjeri, kaže Laurent.

U Zagrebu je Hrvatska francuskom piscu ponovo pokazala ono drugo, obnovljeno lice. Grad je, kaže, pun mladih ljudi. Na zagrebačkim ulicama osjećao se potpuno sigurno, što u Parizu počesto nije slučaj.

– Omiljeno mjesto za večernji izlazak bio mi je caffe Limb. Volim te skrivene oaze mira u užurbanim gradovima. Tamo nitko nije nervozan, ljudi su vrlo gostoljubivi i interesantni, a vlasnica govori francuski. Bio je to prvi put u dva mjeseca da sam u Hrvatskoj sreo nekog tko ga tečno govori. Osjeća se da Zagreb privlači ljude sa svih strana Hrvatske. Možete naći sve što nudi bilo koji europski grad, otkriva svoje dojmove Laurent. U svoju bilježnicu upisao je tržnicu Dolac, zagrebačke muzeje, restoran Blato (Tip-top). Dva puta je podcrtao Muzej prekinutih veza: »Čovječe, sjajna ideja. Mjesto je malo, ali ideja je sjajno prezentirana. Kad iziđete imate onaj osjećaj… Kad iziđete shvatite da stvar funkcionira.« Ljudi u Zagrebu, priča, nakon vrlo kratkog vremena stat će vam pričati o ekonomskim nedaćama zemlje, ali one na ulicama nisu tako primjetne.

»U Hrvatskoj se te nedaće primijete u unutrašnjosti. Vidio sam ih putujući s obale u Zagreb, u Obrovcu i sličnim mjestima. Pogledi ljudi tamo su prazni, bez nade.«

Dan po dan, Laurentov posao iz snova je završen. Već je u Parizu. Iz Hrvatske nije ponio niti jednu lošu uspomenu, ukoliko se izuzmu dva policajca koja su mu naplatila prometnu kaznu, propustivši mu za to dati priznanicu. Inzistirao je, pa je zaradio još desetak minuta provjere. Priznanicu je na koncu ipak dobio.