Kad je prošle godine pasivni novozagrebački kvart Dugave podastro fasade svojih vrtića, škola i dvorišta »na milost i nemilost« autorima koji djeluju u javnom prostoru i time postao, u usporedbi s okolnim pasivnim četvrtima, najšareniji i vizualno najuzbudljiviji kvart s one strane Save, direktorica Muzeja ulične umjetnosti Ivana Vukšić sažela je smisao ulične umjetnosti jednom rečenicom: »Kanaliziraš kreativnu energiju i usmjeravaš je u trulo tkivo grada.«

   Takvi likovni operativni zahvati, koji se po tom principu već godinama događaju u urbanim zonama hrvatskih gradova, možda nisu proveli nekakvu revolucionarnu metamorfozu, ali su svakako učinili grad vizualno zanimljivijim i uzbudljivijim »iznutra«, na suptilnijoj razini koja od publike, građana, zahtijeva i aktivnu receptivnu strast. Barem je tako u Zagrebu.

Ilegalno šaranje

Ako treba definirati ishodište ovog novog vala street arta u Zagrebu, većina bi se složila da je ono upisano u radove Filjija, koji je 2007. godine premrežio metropolu neupadljivim žvrljotinama likova koji se mogu nazvati simpatičnim rugobama – na kantama za smeće, na trošnim zidovima gornjogradskih prolaza, na derutnim fasadama po centru, Filjio se kezio stotinama svojih dvodimenzionalnih inkarnacija u vidu koščate glave i tanahnih udova, s naopako ispisanom porukom koja često nije bila drugo doli zaigrana besmislica. Neki su počeli slijediti Filjija po gradu zato jer ih je beskrajno iritirao.

Drugi su odmah »pokupili vibru«. I jedni i drugi hranili su mit o tajanstvenom uličnom umjetniku za kojega bi mnogi rekli da se bavi uništavanjem gradskih fasada. Pet godina kasnije, kad je uz nemalu pompu otkrio svoj identitet i na otvorenju svoje izložbe u Laubi rekao da je on, Bruno Pogačnik, autor kultnog Filjija, spomenuo je i da nikad nije vidio problem u činjenici da je njegov umjetnički rad ustvari ilegalno šaranje.

   – Išao sam po logici – fasada je tu, ako se po njoj lijepe reklame, onda i ja smijem raditi svoje stvari.

   A Filjio je sigurno bio bolji od reklama. Kao i njegov nasljednik Puma 34, koji je opet nastao od iste ruke, Bruna Pogačnika i koji je pod tim pseudonimom okupio čitav tim autora street arta. Kolektiv Puma 34 kraljevao je ulicama Zagreba nekoliko godina.

Danas, kad više ne djeluje, mnogi za njime ucviljeno žale. Nije ih preboljela ni Oko, umjetnica koja danas najviše radi na ulici. Njezine čovjekolike životinje, dendiji s bivoljim glavama i džentlmeni-zečevi, napučuju gradske zidove i fasade, od Muzeja ulične umjetnosti u Branimirovoj do prolaza sestara Baković, od Tesline do Savske, no njezin je rad »migrirao« i na skupne izložbe u prijateljski Tokio i Pariz. U njezinim se radovima mogu prepoznati mnoge aluzije na književna djela, od fantazmagorija Lewisa Carolla do Aldousa Huxleya.

   – Oduvijek volim čitati, obožavam knjige. Ali ne pamtim ni autore, ni tekst, ni radnju, nego zapravo svim ovim godinama čitanja kao da sklapam neku veliku masu u glavi, masu u kojoj su sve priče, bajke, romani pomiješani u jedno. Polako više ne znam ni sama što je dio čega i tko je napisao što… Ponekad me to zbunjivalo, ali odustala sam od pokušaja da se sistematiziram. A čovjekolike životinje – pa zapravo sam provela čitavo djetinjstvo kod bake na selu, okružena prirodom i životinjama svih vrsta i još uz dječju maštu postalo mi je jasno da smo mi svi ta neka bića, da smo zajedno u tome. A kako ja nisam baš odrasla, nije ni moja mašta, kaže Oko.

   Muzej ulične umjetnosti

Dok je djelovao kolektiv Puma 34, grad je bio jedno veliko igralište, prisjeća se. Danas je sretna kad otkrije koji novi crtež pa poput istraživača krstari gradom u potrazi za drugim koordinatama te autorske mreže.

Muzej ulične umjetnosti (MUU) u svoja dva izdanja, u Branimirovoj i Dugavama, okupio je najbolje aktivne potpisnike street arta: Cho Cho, dvojac Artu Ditu koji čine dva zaigrana tinejdžera. No, iza ovih nadimaka kriju se i vrlo impozantne biografije.

Filjio, ustvari Bruno Pogačnik, diplomirao je na dva fakulteta: na studiju dizajna pri Arhitektonskom Fakultetu u Zagrebu i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarski odsjek. Oko je nakon završene škole primijenjene umjetnosti i nekoliko godina rada u dućanu skate opremom upisala Akademiju likovnih umjetnosti, Cho Cho je diplomirala sociologiju.

   Većini ovih kreativnih, produktivnih mladih ljudi uopće nije stalo do formalnih načina prezentiranja svog rada.

   – Uvijek mi se pojavi neka trema i nelagoda kad sam okružena gomilom ljudi, pogotovo kad znam da se od mene nešto očekuje, mene to onda najčešće samo blokira, pa kao da bježim od svega toga… Dosta ovih inozemnih izložaba na kojima sam sudjelovala ustvari funkcionira tako da pošaljem rad tamo negdje, a ja fizički ne sudjelujem niti na otvaranju niti na samoj izložbi, i paše mi to jako… Iako, s druge strane, mota mi se po glavi dosta nekih ideja, kako bih i na koji način ja riješila čitav prostor određene galerije. Ali, vidjet ćemo, ima vremena – kaže Oko.

   No, neki veterani street art scene polako prelaze na »drugu stranu«. Izložba Bruna Pogačnika u Laubi nazivom je sentimentalno sugerirala oproštaj od tvrde ulice: »The magic is gone, but the filth is still there.« Njegovi radovi dio su cijenjene zbirke Filip Trade, Oko je na facebooku oglasila da prodaje svoje radove. Naravno da nema ničega lošeg u ambiciji umjetnika da živi od svoje umjetnosti, no »transfer« ključnih igrača street art scene na teren institucija i komercijale zabrinjava one koji u njemu vide podudarnost s padom produktivnosti i inovativnosti umjetnosti ulice.

   – Veseli me da mogu preživljavati od toga. Kažu da si našao pravo zanimanje ako radiš i zarađuješ s onim što bi radio i da ti nitko ne plaća za to… A ako tako gledam, onda sam ja stvarno pronašla »svoje« zanimanje… Ali to ne znači da sam odbacila slobodu i razigranost koju mi daje ulica, kaže umjetnica.

   Subverzivne poruke

Mnogi se umjetnici ulice posljednjih godina okreću prema trodimenzionalnosti. Cho Cho se rijetko od nje i udaljava: osim lutkica, malih simpatičnih čudovišta po kojima je postala prepoznatljiva, potpisuje svega nekoliko murala; uključujući i onaj najšareniji, iskričavo djetinjasti, u Branimirovoj. Svoje lutke, chochose, ostavlja po gradu i prepušta ih da same pronađu svoju sudbinu, »i jedva čekaju da ih netko ukrade ili uništi«.

   – Ispočetka sam ih pravila i punila pamukom, ali s vremenom me cijena prirodnih materijala počela kočiti. Počela sam razmišljati o plastici i materijalima visokog sjaja. Prelazna faza bio je crni poliester, naprosto zato jer mi je u tom trenutku bio jedini dostupan i priuštiv. Za mene je to bio uspješan eksperiment koji je kasnije izrodio ideju o najlonu, govori Cho Cho, koja je na prošlogodišnjem Artomatu u HDLU-u ostvarila zanimljiv nastup svojim uvrnutim trodimenzionalnim likovima.

   I dok neki »street artisti« otvoreno ugrađuju subverzivne poruke u svoja djela, reagirajući na aktualna društvena pitanja, od učešća Hrvatske u NATO-u i EU-u do licemjernih ispada katoličkih svećenika, drugi ne opterećuju svoj likovni rad aktivizmom.

   Cho Cho je (ekološke) aktivističke pobude ostvarila posredno, dok je tražila jeftine materijale za izradu lutaka.

   – Proširila sam vijest da mi trebaju plastične vrećice i usput, potpuno neplanirano, adresirala činjenicu da većina ljudi mjesečno prikupi zabrinjavajuću količinu plastike s kojom onda ne zna što činiti. U samo nekoliko dana uspjela sam prikupiti nekoliko kubika najlona i iz čitave je akcije nastalo oko 150 likova, kaže Cho Cho, sretna što joj je korištenje najlona gotovo potpuno ukinulo troškove izrade, zbog čega nije bila primorana stavljati cijenu na svoje radove nego ih, na primjer, postavljati po gradu.

   – Što je možda i najvažnije, jeftin i dostupan materijal omogućio mi je jako jeftinu izradu većih formata, nešto što mi je oduvijek bio san, kaže Cho Cho, misleći i na krivozubu, mekanu mega lutku punjenu najlonskim vrećicama, koja je na otvorenju Muzeja ulične umjetnosti u Dugavama poslužila ni više ni manje nego kao trampolin oduševljenoj djeci.

   Široka i živopisna paleta pristupa street artu u Hrvatskoj ne može se i ne bi se trebala svesti na jedan zajednički nazivnik. Inicijative poput Muzeja ulične umjetnosti (čija bi budućnost, nažalost, mogla biti ugrožena recesijom i općim smanjenjem financiranja projekata nezavisne kulture) ili lošinjskog Škvera, demokratično daju prostor svim kreativcima koji imaju dobru zamisao i inventivno pristupaju njezinom ostvarenju. Ipak, ono što Cho Cho navodi kao sažetak svog bavljenja uličnom umjetnošću, mogao bi biti manifest čitavog tog dinamičnog sloja hrvatskog likovnog života.

   – Moj rad je posljedica mog životnog stila i njegov pokretač, sve je to nerazdvojno povezano. Inspiraciju pronalazim svuda, mozak mi radi non stop i uvijek imam više ideja nego vremena. Dizajn i umjetnost mi nisu profesija već ljubav. Ljude za koje znam da nešto stvaraju – cijenim i podržavam i nadam se da će uskoro doći dan kad ćemo svi moći fino živjeti od svojih ideja i rada, zaključuje Cho Cho.