Nakon uspješne akcije prikupljanja starih fotografija pod imenom »Fotonostalgija« na kojima se kao usputni motiv pojavljuju i tehonološka čudesa iz vremena kad su fotografije nastale, riječki muzej informatike i starih računala Peek&Poke sredinom svibnja pokrenuo je novu inicijativu, a ovog puta u središtu pozornosti su – igračke. Mnogima su igre i igračke odredile daljnji životni put i zanimanje, bez obzira na svakodnevne probleme, odrastanje i prolaženje kroz sve životne faze, svatko od nas i dalje njeguje dijete u sebi. Iako su nekima sjećanja na djetinjstvo sve bljeđa, povremeno se ipak pojave uspomene na poneki komadić djetinjstva. Onaj neki omiljeni autić koji sada nemilice »uništava« neki novi klinac, omiljenu lutku koja riječ mama izgovara nekoj novoj klinki. Stoga je Peek&Poke pozvao sve građane Rijeke, Hrvatske i puno šire da očuvanim uspomenama iz djetinjstva sudjeluju u realizaciji izložbe, mogućeg stalnog postava »muzeja djetinjstva«, koja je posvećena odrastanju i trajnom obilježavanju uspomena. 

   Od autića do plišanaca

Svetozar Nilović Tozo, jedan od pokretača programa »Igračke naše ondašnje, svagdašnje …«, kao dijete se najviše igrao autićima. 

    – Jako je malo mojih igračaka preživjelo, a ono što je preživjelo, preživjelo je slučajno jer se zagubilo ispod kreveta ili slično. Preživjela su dva autića i oni će biti moj doprinos akciji. Osim autića, imao sam i željeznicu, plišane igračke, gumenog Paju Patka, plišanog zeca… Supruga je za izložbu dala kockice Richter njenog djeda iz 1902. godine. Moja kći se najviše igrala Barbie lutkama, a sin autićima i dinosaurima, otkrio je Nilović, dodavši kako će sve igračke za sada ići u posudbu, a ako Grad Rijeka pokaže zanimanje za stvaranjem stalnog postava, vlasnici istih morat će sami odlučiti hoće li svoje uspomene donirati muzeju. 

    Do sad je prikupljeno 20-ak budućih eksponata iz Hrvatske i Slovenije. Također, preko društvenih su se mreža u akciju uključili i ljudi iz Švicarske, Zagreba, Siska… Igračke mogu donirati svi, a zanimljivo je i da organizatori pripremaju posebnu nagradu za najstariju igračku. 

    – Imamo i nekoliko društvenih igara proizvedenih u Hrvatskoj kao što su »Brojke i slova« Cetinke iz Trilja – otkrio je Nilović, dodavši kako društvenim igrama planiraju posvetiti poseban dio. 

    Otvorenje izložbe koja će biti postavljena u Energani Hartere najavljeno je za početak svibnja iduće godine. Osim toga, u sklopu programa u planu je još nekoliko kulturnih programa među kojima je i koncert britanske grupe Modified toy orchestra koja glazbu izvodi na modificiranim igračkama. Uoči nastupa što će se održati u prosincu, članovi neobičnog sastava u Peek&Pokeu će održati zanimljivu radionicu za djecu. 

   Lego je zakon

Kad su omiljene igračke u pitanju, pjevač Marko Tolja bez previše razmišljanja »ispaljuje« svoj odgovor. 

    – Lego kockice! Lego kockice su najjača igračka na svijetu! Ubijao sam se od slaganja. Još ih uvijek sve imam doma i da imam vremena, i danas bih ih s guštom išao slagati. Nedavno sam postao stric, tako da će moj nećak sve to naslijediti. Jedva čekam da se i on počne igrati lego kockicama jer potiču kreativnost kod djece, rekao je Marko, dodavši kako je kao dijete puno vremena provodio vani, sa svojim društvom, izrađujući kućice na stablima i slično. 

    Mario Lipovšek Battifiaca s veseljem će se također sjetiti lego kocki, njegove najveće ljubavi među igračkama. 

    – Lego je bio moj apsolutni favorit, a još uvijek nisam prežalio što nikad nisam dobio aerodrom od lego kocaka. Još se sjećam trgovine igračkama Orvisi u Trstu i mog čeznutljivog pogleda na taj izlog, toliko čeznutljivog da je moja majka nastojala na sve moguće načine, obilazeći kilometrima tu ulicu, izbjeći da se ne zalijepim za izlog. Kako nikad nisam bio sportski tip, nisu me privlačili sportski rekviziti i uvijek sam malo kaskao za drugima pa kad su ostali klinci vozili romobil, ja sam dobio rošule, kad su oni dobili bicikl, ja sam dobio romobil, oni motor, ja bicikl… Ma volio sam ja i instrumente, i sjećam se da sam bio jako ljut na sv. Nikolu kojem sam stalno pisao kako želim harmoniku, a sv. Nikola, odnosno moj otac, uvijek mi je kupovao usnu harmoniku, naravno jer nije bilo novaca za veliku pa sam iz protesta napisao pismo: Glupi sv. Nikola, neću malu harmoniku, nego onu pravu, veliku na rastezanje. Ipak, lego kocke su bile moja omiljena igračka, čak i danas kad kupujem darove za djecu iz bliže i šire okoline, uvijek kupim nešto što sam i sam htio, dakle lego kocke, kazao je Battifiaca. 

    Lego kocke prva su asocijacija na omiljene igračke i zagrebačkoj glumici Leoni Paraminski. 

    – Lego kocke su super, obožavala sam ih! Ali, imala sam i dosta Barbika. Kako imam mlađu sestru, te su se igračke samo gomilale, stalno smo dobivale nove Barbike. Sad se ne sjećam je li mi neka od njih bila omiljena… Ja sam inače više bila tip za van, voljela sam voziti bicikl, igrati gumi-gumi… A svoje igračke više nemam. Moji su roditelji sve podijelili drugoj djeci tako da ja više nemam niti jedne, možda eventualno moja sestra čuva neku, otkrila je. 

 Dulin batić

Zanimljivu priču o omiljenoj igrački kad je bio »mići, mići« ispričao je Duško Jeličić Dule iz Bonace. 

    – Ja sam se kao dijete najviše volio igrati s – batićem, odnosno čekićem. Meni je to bila omiljena igračka. Ne znam zašto, ali je, i još se sjećam batina koje sam dobio od majke kad sam igrajući se s batićem razbio stakleni bocunić. Naravno, kad sam bio malo stariji prešao sam na praćke, lukove i strijele, pištole, mačeve. S osam, devet godina s društvom smo stalno bili po šumi, gradili kućice, tamo stalno nešto radili, pekli i sve što klinci u to doba rade, ispričao je Dule. 

    Sportaši k’o sportaši, najradije su se igrali loptom, poput riječke odbojkašice Paole Došen. 

Sličnu priču ispričao je i nogometaš Robert Lisjak. 

    – Meni su roditelji uvijek kupovali lopte i samo lopte. Gdje god da su išli, znali su da mi moraju kupiti jednu kožnu loptu. Uz njih, sjećam se da sam volio i aute, ali ne obične, nego one na baterije, što su se mogli pokretati daljinskim upravljačem, naglasio je Robert.    

    Autići su bili omiljeni i biciklistu Robertu Kišerlovskom. 

    – Moje najdraže igračke bili su autići, posebno oni marke Burago koje mi je kupovao tata. Imao sam ih jako, jako puno, kada bih poslagao jedan iza drugoga, gotovo da mi ne bi bio dosta cijeli stan. Najdraži mi je bio Ferrari, ne sjećam se više koji tip, ali bio je poseban jer je bio tamnoplavi, a ne crveni, kazao je Kišerlovski. 

    Da se nisu samo sportaši voljeli igrati loptom, potvrdio nam je Bobo Grujičić, bubnjar grupe Grad. 

    – Ma meni je glavna bila nogometna lopta. Svirao sam u limenoj glazbi od sedme godine, trenirao nogomet i u urednim vremenskim razmacima išao na šivanje glave. Volio sam sastavljati i modele aviona. I danas mi je lopta glavna, samo sam joj pridodao i pivo. Odrastao sam u Pločama, nije to bio velik grad pa smo se mi klinci snalazi na sve moguće načine, izmišljali i igre, i igračke od svega što smo našli. Mojoj kćeri Nini pak glavna je igračka pas Toto iz »Čarobnjaka iz Oza«. Nina nije zahtjevno dijete, često se sama snađe za igračke pa radi origami od papira, kreativna je i maštovita, ne spada u onu djecu koja uživaju ispred kompjutora, zaključio je Bobo. 

    Riječka pjevačica Tina Vukov najviše se voljela igrati Barbie lutakama. 

    – Imala sam sve moguće barbike, i »obične« i one »celebrity« barbike, npr. Mel B iz Spice Girls. Uz barbike sam naravno imala i sve ono što ide uz njih, kuće, aute… Skupljala sam i plastične figurice s Disneyjevim likovima, to mi je tata vani kupovao. Osim toga, voljela sam igrati videoigrice, rekla je Tina.