Nakon slovenske predstave »Kad sam bio mrtav«, koja je odigrana u prostoru Galerije »Kortil«, dio gledatelja požalio se da nije dobro mogao vidjeti predstavu. Položaj stolica u gledalištu vjerojatno je ograničio pogled na pozornicu, tako da se igra glumaca nije u potpunosti mogla pratiti. 

    Tijekom izvedbe predstave »Elijahova stolica« na pozornici HKD-a dogodilo se pak to da u pojedinim dijelovima neki gledatelji nisu dobro čuli glumce. Tehnički problemi ili nešto drugo, dijelu gledatelja umanjili su doživljaj dviju spomenutih predstava, pa je pitanje jesu li cijene ulaznica, koje ove godine iznose 150 i 170 kuna, u potpunosti opravdale njihova očekivanja.

    To se prije svega odnosi na rad s glumcima, a onda i na koncept praznog scenskog prostora koji je scenograf Gorčin Stojanović naznačio tek pokojim detaljem. Pozornica je prekrivena parketom, čiji su dijelovi mjestimično izvađeni i poslagani na hrpu, što zaziva vrijeme opsade Sarajeva 1990-ih godina kada su se parketi koristili za ogrjev. Ratno ozračje prizivaju i spaljena zavjesa te plastični kanistri za vodu. Različita mjesta zbivanja diskretno su naznačena pokojim drvenim stolcem, dugačkim sagom, klavirom, židovskom menorom i Elijahovom stolicom – stolicom za obrezivanje u sarajevskoj sinagogi.   

I glazbena kulisa svedena je svega na nekoliko klavirskih taktova. Sve ostalo prepušteno je samim glumcima, koji iz poglavlja u poglavlje iznose priču koja na intrigantan način povezuje zbivanja iz Drugog svjetskog rata, temu holokausta i vrijeme opsade Sarajeva tijekom nedavnog rata na Balkanu. 

    U intertekstualnom dijalogu s »Homo Faberom« Maxa Frischa i Sofoklovim »Edipom«, motiv incestuoznog odnosa u »Elijahovoj stolici«, ovoga puta između brata i sestre, posljedica je neizbježnosti zle kobi koja prati protagoniste. Dok Frisch u svom romanu problematiku identiteta razrađuje kroz lik inženjera Waltera Fabera, u Štiksovoj knjizi to je pedesetogodišnji pisac Richard Richter koji se nakon raspada braka odlučuje iz Pariza vratiti u rodni Beč, gdje još živi njegova teta Ingrid s kojom je odrastao. Njegova majka umrla je nedugo nakon poroda, a navodni otac počinio je samoubojstvo. 

    Slučajni pronalazak jedne plave bilježnice i majčina pisma muškarcu za kojeg se otkriva da je Richterov pravi otac, odvest će sredovječnog protagonista u Sarajevo 1992. u kojemu upravo bijesni rat. Potraga za ocem, sarajevskim Židovom Jakobom Šnajderom, pretvara se u potragu za vlastitim identitetom, što na kraju dovodi do tragičkoga raspleta, ali i svojevrsne katarze.   

Pisca Richarda Richtera glumac Svetozar Cvetković tumači realistično, unoseći i određeni ironijski odmak, posebno u sceni kad na nekoliko jezika komentira izvještaje stranih izvjestitelja iz Sarajeva, prepune stereotipa i predrasuda o narodima bivše Jugoslavije. No, ključne monologe u predstavi izgovara Vlastimir Đuza Stojiljković u ulozi Jakoba Šnajdera i starca Simona. Jedan od središnjih prizora onaj je u sarajevskoj sinagogi, gdje starac Simon govori o sudbini gradova i nestajanju njihovih stanovnika, a sljedeći je važan prizor onaj u kojemu motiv ključa postaje univerzalnim simbolom traženja doma, izbjeglištva, bezdomništva i iskorijenjenosti. U tom kontekstu grad Sarajevo postaje metaforom i simbolom tragike suvremenih gradova. 

    U svom romanu Igor Štiks razvija i ljubavnu priču, zabranjenu i tragičnu. Lik glumice Alme Filipović, u koju se zaljubljuje glavni junak, još je jedan od simbola otpora Sarajeva neljudskim vremenima. Ulogu Alme s emotivnom proživljenošću utjelovila je Maja Izetbegović. Dojmljiva je i Renata Ulmanski kao teta Ingrid Miler, a njenu sestru Paulu Miler tumači Jelena Trkulja. U ulozi mladića Ivora pojavljuje se Bane Jevtić. Predstava »Elijahova stolica« još veću emotivnu snagu postigla bi uz manje naracije, koja usporava radnju, i jače glazbene akcente.

 Obitelj ugrožena totalitarnom ideologijom, ljubavni trokut koji rezultira izdajom, holokaust i potraga za identitetom – ukratko, usud nad pojedincem – teme su predstave »Elijahova stolica« koja je, sudeći prema najvećoj ocjeni do sada (4.72), potpuno oduševila riječku publiku. Na okruglom stolu čule su se brojne pohvale glumcima i predstavi, ali i kritike na dramaturško-redateljski postupak koji se povremeno služi deskripcijom, ne ostavljajući mjesta tajni.   

Opći je dojam da sjajni glumci čine ovu predstavu nezaobilaznom točkom srpskog glumišta, pomognuti intrigantnim sadržajem koji se tiče i našeg vremena. 

    – Izvrsna suradnja s kolegama, beogradskim glumcima i redateljem Borisom Liješevićem, čini me apsolutno privilgiranom i sretna sam što su ulogu Alme dodijelili baš meni, rekla je Maja Izetbegović, mlada sarajevska glumica, koja u predstavi nosi glavnu žensku ulogu.

– Reakcije beogradske publike, pak, čine me posebno sretnom, jer ovu predstavu igramo uvijek pred rasprodanim gledalištem! 

    Na izjavu mlade Sarajke nadovezao se Svetozar Cvetković, tumač glavne muške uloge, napominjući da o »Elijahovoj stolici« koju igraju drugu sezonu, nije u beogradskim novinama napisana ni riječ: 

    – Mediji apsolutno ignoriraju ovu predstavu, u njenu reklamu nije uložen ni novčić, ali je snaga njene poruke i glas koji kruži među kazališnom publikom očito dovoljan da se uvijek traži karta više! 

    Cvetković se prisjetio rada na predstavi, napominjući da je sistem improvizacija po kojem je redatelj Liješević poznat, već u početku proba mogao stvoriti nekoliko različitih predstava na svaku od tema kojom se bavi predstava:   

– Šteta što to nije snimljeno, jer je razvoj scena koje su nastajale na probama poprimao neslućene razmjere. Boris Liješević je radikalan u svođenju režije na mjeru koja ide u prilog glumcima, što rezultira onda ovakvom predstavom u kojoj glumac ima potpunu slobodu.