Pola stoljeća karijere

Miloš Miša Radivojević: Retrospektiva u Hrvatskoj mi grije srce

Vedrana Simičević

Riječki dio retrospektive otvoren je hvaljenom autobiografskom dramom o autorovom odrastanju tijekom Drugog svjetskog rata u kojem majka zauzeta pokretom otpora nema vremena za sina, pa on nalazi privrženost kod časnika Trećeg Reicha koji živi u njihovoj kući



RIJEKA Tko će mene doći gledati kad večeras igra »Real« – zapitao se preksinoć kultni srpski redatelj Miloš Miša Radivojević očekujući početak projekcije prvog naslova iz njegove retrospektive u zagrebačkom kinu »Tušakanac«.


No unatoč skepsi, »Tuškanac« je bio pun, a nemali je broj gledatelja došao i sinoć na početak riječkog dijela retrospektive – njegov posljednji film »Kako su me ukrali Nemci« – u Art kinu »Croatia«.


 Vremešnom je, ali i dalje produktivnom redatelju, čijih 73 godine odaje tek nešto slabiji sluh, bilo vidljivo drago da nakon pedeset godina njegove beskompromisne, uglavnom niskobudžetne karijere, u Hrvatskoj postoji publika koja rado gleda njegov, za jugoslovensku kinematografiju, vrlo netipičan opus. Štoviše, nakon pola stoljeća rada i šesnaest dugometražnih igranih filmova, Radivojeviću su slavljeničku retrospektivu prvi priredili upravo – Hrvati.    

Mali sujetni krug


– Znate, cijeli život se pokušavam osloboditi sujete, jer je to prvi uvjet da baveći se ovim poslom ne razmišljate da li će to netko gledati, da li ćete napraviti karijeru, dobiti nagrade. S pozicije jednog umjetnika koji je često bio gubitnik, mogu reći da mi je upravo ta pozicija omogućila da me ostave na miru. Nitko se, pa ni cenzura, a ni tajne službe, ne bavi vama kad ste gubitnik. No opet, priznajem, da sam s ovom retrospektivom upao u mali sujetni krug – kazao nam je sinoć Radivojević koji je prisustvovao projekciji nakon koje se zadržao i u razgovoru s publikom.




– Zaista mi je posebno drago što se ova retrospektiva održava u Hrvatskoj, a govorim to zato jer je ipak tu ta divna i prokleta Pula koja je nama redateljima cijeli život uzimala mjeru. Svi mi redatelji s prostora bivše Jugoslavije svake godine smo dolazili u Pulu da pokažemo što smo napravili. Pula je bila veliki dio mog života, a kad kažem Pula mislim i na Rijeku i na Hrvatsku. Zaista me dirnula ova retrospektiva, koja je i vrlo dobro napravljena, iako znam da je ovdje ista situacija kao i svugdje. Novca nema, s kino publikom je teško.


 Pa ipak, ovdje se vidi da postoji ozbiljna kinematografska organizacija kulture. Učinjen mi je ozbiljan kompliment koji grije srce – dodao je redatelj.


– Osim toga, nisam vjerovao da ću u svojoj 73. godini vidjeti svoj billboard na autobusnoj stanici u Rijeci – u šaljivom je tonu komentirao sinoć dobro raspoloženi Radivojević, iako već sama retrospektiva od devet filmova koji će igrati u Zagrebu, Rijeci i Puli govori da tu skromnosti nema mjesta.


Riječ je uglavnom o kultnim filmovima poput »Dečka koji obećava« po kojem je Radivojević i najpoznatiji široj publici, ili pak radikalnim ostvarenjima poput »Kvara« koji su svojedobno pomicali granice beskompromisnosti u jugoslavenskoj kinematografiji.    

Autobiografska drama


Riječki dio retrospektive otvoren je hvaljenom autobiografskom dramom o autorovom odrastanju tijekom Drugog svjetskog rata u kojem majka zauzeta pokretom otpora nema vremena za sina, pa on nalazi privrženost kod časnika Trećeg Reicha koji živi u njihovoj kući. Radi se o završnom dijelu trilogije koju čine i filmovi »Buđenje iz mrtvih« i »Odbačen« koji će također biti prikazani u sklopu retrospektive.


Nju je pak najvećim dijelom inicirao i osmislio Nenad Polimac, a jedino za čim Radivojević žali je to što se dio filmova nije mogao prikazati zbog tehničke zastarjelosti.


S poznatim je redateljem u Rijeku došao i Svetozar Cvetković, jedan od najpoznatijih srpskih glumaca i dugogodišnji voditelj kazališta »Atelje 212«, koji je ujedno i najbliži Radivojević suradnik dugi niz godina, ne samo kao glumac, već i kao producent njegovih filmova.


– Prvi naš zajednički film bio je »Ni na na nebu ni na zemlji« 1993. godine, nastao u jedno jako nezgodno vrijeme. No film je, atipično, bio komercijalan, dobio je i neke silne nagrade i izgledalo je da ćemo vrlo jednostavno doći do sredstava za sljedeći film. Ali prošlo je deset godina dok smo shvatili da ćemo morati to sami napraviti. I tako smo napravili producentsku tvrtku »Testament films«, na koju svi i dalje reagiraju pitanjem da li je to pogrebno poduzeće – kaže Cvetković.


– Mišo je zahtjevan redatelj, želi istjerati nešto što nekom drugom ne bi palo na pamet. To nije nešto što se svaki dan gleda na filmskom platnu i sigurno neće vratiti uloženi novac, ali će njegov autorski pečat ostati za budućnost – zaključio je Cvetković. U sklopu retrospektive, osim spomenutih, bit će još prikazani i »Živeti kao sav normalan svet«, »Ni na nebu ni na zemlji« i »Bez«.