U atriju PPMHP-a Zrinšćak izlaže skulpturalnu instalaciju »Budi zadovoljan da forma nema kraja!«
U atriju Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja riječkoj je publici premijerno predstavljena skulpturalna instalacija Mirka Zrinšćaka »Budi zadovoljan da forma nema kraja!«. Ovo djelo iz fundusa riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti koji u svome prostoru nema uvjeta za njegovo izlaganje, otkupljeno je s nakanom da bude prostorni reper u ulaznom dijelu nove zgrade muzeja u sklopu bivšeg industrijskog kompleksa »Rikarda Benčića«.
Biografija
Mirko Zrinšćak rođen je 1953. godine u Voloskom. Studirao je organizaciju kulture pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, a zatim slikarstvo na Accademia delle belle arti u Veneciji kod prof. Emilia Vedove. Boravi godinu dana kao gost umjetnik u Kielu u Njemačkoj. Dobitnik je Odlikovanja za posebne zasluge u kulturi Republike Hrvatske s likom Marka Marulića, dobitnik Nagrade Grada Rijeke. Godine 1995. predstavnik je Hrvatske na Venecijanskom bijennalu.
Predstavlja hrvatsku suvremenu umjetnost u Sao Paulu, Santiagu de Chileu, Buenos Airesu, Osaki. Ušao je u annale hrvatske umjetnosti pod 125 remek-djela hrvatske umjetnosti. Njegovi radovi su u stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i zbirkama svih relevantnih kolekcija u državi i inozemstvu. O njegovom radu snimljeno su tri dokumentarne emisije na HTV-u i četiri dokumentarne emisije u inozemstvu. Hrvatska pošta izdala je marku vrijednosti 2,5 kn s reprodukcijom njegovog rada. Osnivač je Centra za multimedijalna istraživanja Učka i Kolonije za pejzažno kiparstvo i fotografiju. Član je Umjetničkog odbora Goranske kiparske kolonije, HDLU Rijeka, HZSU-a. Živi i radi u Veloj Učki.
O umjetnosti
– Kad danas pomislim na taj dio života i što sam sve radio, čini mi se da sanjam. Oštar sam rez napravio. Bavio sam se raznim poslovima, ali po struci sam bio mesar. S četrnaest i pol godina kad su me pitali što ću biti, znao sam samo da ne želim u gimnaziju poput mojih sestara. Tako sam prihvatio ono što su predložili roditelji, makar sam odmah znao da sam pogriješio. Bilo sam loš učenik, same dvojke sam imao. Trojku nisam imao čak ni iz tjelesnog. No, za mesara sam se školovao u Mariboru, a to je srećom bila prva Škola učenika u privredi koja se priznavala kao srednja škola u cijeloj Jugoslaviji. Zahvaljujući tome, kasnije sam se mogao upisati na Akademiju.
Uvijek sam se družio s ljudima koji su se bavili umjetnošću, a posebno muzikom. Na kraju je to prevagnulo. S 30 godina sam krenuo ovo raditi, jer sam znao da to nikad ne mogu naučiti. Tražio sam jedan posao, jedno zanimanje, jednu okupaciju koju ne mogu u životu potrošiti. Ovo nikad ne možeš naučiti i nikad nisi siguran da je to što radiš – to. Ako si siguran, onda si gotov.
– Mislim da se malo koga može zvati umjetnikom. Zato inzistiram da se priča o istraživanju, jer je samo to bitno. Umjetnost je samo istraživanje i to stalno istraživanje. Ponavaljnje istoga nema nikakvog smisla. Odnosno ima, ako ne možeš ništa novo napraviti. Tada je to neminovnost. No, tako je u svakoj domeni. Primjerice, u nauci. Da još jednom izumiš šibice ili motor s unutarnjim sagorijevanjem, što si napravio? Možeš napraviti jako lijepi motor, ali ne možeš se zvati inovatorom.
O uspjehu
– To ništa ne znači. Nisam uopće svjestan i ne razmišljam o svemu što ste nabrojili. To sam odmah zaboravio, jer bi bilo totalno kontraproduktivno naslanjati se na to. Naslanjati se možeš jedino na svoj rad. Da sam na te nagrade i sam imao nekog utjecaja, kao što su možda neki drugi, onda bih možda bio ponosan na to jer sam i sam učinio nešto da se to dogodi. Ali ovako, nema razloga. To se događa mimo mene i još uvijek ne trpim nikakve pozitivne posljedice svega što ste nabrojali.
– Jedino da više fizički ne mogu raditi. Ali tada bih mogao raditi nešto lakše, za stolom u kuhinji. Bitno je shvaćati svijet holistički, shvaćati da si sada tu, ali da si svugdje. I da to možeš to vizualizirati. Da ne misliš samo – rođen sam na Učki, bio sam u vojsci, zaposlio se, kupio auto, a vidio sam i Trst. Na žalost, tako je s većinom ljudi. Oni nemaju to veselje da im mozak radi, da vole misliti. A to je osnovna stvar. Ako voliš misliti, voliš i živjeti.
Iza naziva »Budi zadovoljan da forma nema kraja!« stoji grupa od četrnaest skulptura nastalih složenim dvogodišnjim postupkom ručne obrade drva. Skulpture su prvi put predstavljene na Zrinšćakovoj izložbi »Oblici prostora« u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2008. godine, a svojom formom asociraju na nešto poznato i živo u prirodi, pobuđujući osjećaj prisnosti, ali bez mogućnosti da ga točno definiramo i kažemo odakle dolazi. Sigurno je jedino da ih Zrinšćak stvara u dubokom dosluhu s prirodom, a ljudi ih opisuju kao šumska bića, dijelove fantastičnih pejzaža, proširene čulne labirinte, ptice, delfine, zvukove…
Idealna forma
Kako je nastala grupa skulptura »Budi zadovoljan da forma nema kraja!« i zašto ste ih baš tako nazvali?
– Imao sam jednu skulpturu koja je bila vrlo kompleksna, vrlo komplicirana konstrukcija. Uz nju sam uvijek zamišljao jednu idealnu skulpturu koja se pojavila u ovome obliku, a naziv odražava radost što sam ga pronašao. Toliko mi se svidjela da sam je odlučio replicirati četrnaest puta i napraviti seriju, pošto nikada prije nisam radio serije. Svaka skulptura je drukčija.
Kad govorimo o idealnoj formi koju utjelovljuju ove skulpture, o čemu zapravo govorimo?
– Kao prvo, to je idealna forma da se iskoristi cijeli trupac drva iz kojeg skulpture nastaju. Ne znam postoji li idealnija. Da bude tanko, da bude debelo, da ta forma ima jedan otpor, jednu energiju izvana… Ustvari, ta je forma u našoj podsvjesti. Ja ne radim nekakve akademske forme. U ovom sam poslu više istraživač i veliki mi je izazov napraviti nešto novo, ako je to uopće moguće. Idealna forma za mene je sublimacija svih oblika koji postoje u nekom mom internom kompjuteru: sve što sam vidio, sve što sam doživio, sve što sam zaključio.
Kako ljudi reagiraju na skulpture? U meni bude osjećaj prisnosti i potrebu da ih dodirujem.
– Gledao sam reakcije publike u Zagrebu: ljudi su dolazili, prilazili skulpturama, grlili su ih i ljubili. Jer, ta forma je nama bliska, samo ne znamo od kuda. Kao nešto što smo davno izgubili. Zato uvijek govorim da bi uz te skulpture trebalo sjesti i meditirati. Tada bi ih osjetili želucem, a ne glavom. Pravi je doživljaj onaj koji ide iz trbuha.
U tehničkom smislu, kako skulpture nastaju?
– Najprije trupac hrasta lužnjaka ugrubo oblikujem motornom pilom. Tako cijelu formu oblikujem izvana, a zatim se trupac uzdužno prepili i isprazni na centimetar debljine, nakon čega slijedi ručna obrada do finalnog oblika. To se suši godinu i pol-dvije, a zatim spaja epoksidnom smolom da ne bi pucalo. Trupci su iskorišteni u punoj visini, a završna forma je elegantna i drukčija. Od kupnje drveta do konačne realizacije skulptura su prošle tri godine. U trećoj godini sam ih počeo sastavljati.
Mir je najvažniji
Kažete da je to inovativna tehnika, koju nitko drugi ne prakticira.
– Koliko samo čuo, tu tehniku su upotrebljavali u baroku za izradu crkvenog inventara, u vrijeme kad se poštovao zanat.
Iz čega crpite nadahnuće?
– Svako nadahnuće mora imati neku podlogu. Netko voli gradski žamor, vrevu, puno kontakata s ljudima. A meni je, pošto sam u životu već dosta toga isprobao – mir najvažniji. Bez mira ne mogu nikako raditi. Mjesto u kojem živim baš ima mira. Imam svoje rituale koji uključuju šetnje prirodom i svaki dan mi je ispunjen radom.
S obitelji živite pod vrhom Učke, u prirodi. Ta bliskost s prirodom se često ističe kao bitna odrednica Vaše umjetnosti.
– Moj posao se više ne razlikuje od moga života i obrnuto. Dugo bavljenje bilo čime na kraju rezultira meditacijom, a kontakt s drvom i prirodom taj proces pospješuje. To nije ona klasična meditacija koju mi zamišljamo – skupiš se negdje pa meditiraš – nego konstantno razmišljanje o sebi, svijetu i poslu kojim se bavite. Moj je posao umjetnost, a uz to ide kompletna posvećenost.
Stvar mjere
Ovu grupu skulptura MMSU je otkupio za 590.000 kuna. U javnosti se postavlja pitanje tko uopće i po kojim kriterijima definira cijene umjetničkih radova. Ljudima se čini da je to previše. Možemo li razgovarati i o tome?
– Naravno. U svemu treba biti transparentan. Kad se vrijeme, količina rada i trošak kupnje drva stave u odnos s konačnom cijenom skulputra, to ne ispadne više od prosječne mjesečne plaće radnika, a s obzirom na rukovanje motornom pilom i konstantan rad u prašini ni uvjeti rada se bitno ne razlikuju.
No, isto je tako istina da kod nas zaista nema jasno utvrđenih kriterija za utvrđivanje cijena otkupa umjetnina, niti regulacije tržišta. Vani je normalno da kod kupnje umjetnine angažirate profesionalca, savjetnika, jer je kupnja umjetnine investicija. U banci možete dobiti kredit stavljajući hipoteku na umjetninu koju posjedujete. Kod nas je to nemoguće. Ljudi kupuju umjetnine po sviđanju, a tako ih i procjenjuju.
Što novo radite?
– Pripremam se za novu izložbu u Kostanjevici na Krki u Sloveniji koja je planirana za rujan 2013. godine. Pozvali su me da izlažem u jednoj velikoj crkvi koja više nije u funkciji. To je jedan od najvećih prostora koje sam u životu vidio. Nisam dobio niti predujam za kupnju materijala, ali je izazov velik pa sam se upecao.
Kakve će biti nove skulpture?
– Po formi drukčije, ali s istim filingom. Bit će ih više od dvadeset i bit će maksimalne visine – sedam metara. Moram ih napraviti u godinu i pol, a to znači rad dan i noć.
Uvijek radite velike skulpture?
– Da. Svatko ima svoju mjeru. Moja je tolika.
_______________________________________
»Oko Učke«
Na Poklonu, kod Planinarskog doma na Učki, Zrinšćak upravo dovršava projekt »Oko Učke« za Park prirode. Riječ je o edukativnom postavu na otvorenom koji će tematski obrađivati bogatu kulturnu i prirodnu baštinu Parka. Postav će biti sastavni dio staze koja vodi na najviši vrh Vojak, a sastojat će se od četrnaest tekstualnih priloga na tabelama ovalnog oblika raspoređenih u tlocrtnom ovalu na istom broju drvenih postamenata, izrađenih u obliku umjetničkih skulptura.
– Pravi je izazov stvoriti nešto u tako kratkom roku, kaže Zrinšćak koji za dovršetak četrnaest skulptura na raspolaganju ima tri mjeseca. Skulpture visine od oko 4,5 metra, u visokom su stupnju gotovosti, a njihova izrada zahtijeva potpuno drukčiji pristup i obradu od onog što umjetnik radi inače.
– Drvo je vrlo tvrdo i teško za obradu, a sve radim stojećki. Budući da skulpture stoje na otvorenom, sve mora biti vrlo kompaktno i monolitno, tako da cijela jedna estetika otpada. Skulpture će imati krunu od savijenih drvenih letvi koje će ih povezivati, a cijeli je krug zamišljen kao jedno magično mjesto okupljanja.
Upravo u blizini tog magičnog mjesta, u šumi, Zrinšćak je 1991. započeo svoj život na Učki na koju je stigao iz Veprinca, male sredine u kojoj se nije dobro osjećao.
– U Veprincu sam napravio većinu stvari koje sam kasnije izlagao na Venecijanskom bijenalu. Ali, ljudi u malim sredinama na žalost ne shvaćaju da netko može biti drukčiji. Nikad me nisu smatrali jednakovrijednim sebi. Od takve se situacije volim maknuti, pa sam otišao. Nije bilo baš jednostavno, jer sam prvih godina živio sam sa psom, u derutnoj radničkoj baraci. A onda je došla Marina. Tad sam počeo jesti toplo i kuhano. Prije toga ne znam i ni sam od čega sam živio, a nije mi bilo sjajno ni na studiju. Bio sam više gladan nego sit, dok su neki imali stipendije.
_______________________________________
Drvo iziskuje da se mijenjaš kao osoba
Nakon izložbe u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, Mirka Zrinšćaka posjetili smo i na Učki, gdje radi i živi sa suprugom, slikaricom Marinom Banić i djecom Josipom i Katarinom. Na putu za mjesto Mala Učka, u zgradi stare škole koju su kupili oronulu i tek je dijelom obnovili, nalazi se njihov dom i veliki atelje Mirka Zrinšćaka koji zauzima cijelu gornju etažu kuće, a izgleda poput velike stolarske radionice ispunjene golemim skulpturama neobičnih oblika.
To je mjesto na kojem Zrinšćak finalizira svoje radove: suši i ručno obrađuje skulpture čiji život zapravo počinje u obližnjem kamenolomu. Tu se iskrcavaju trupci stoljetnih slavonskih hrastova koji moraju rasti 140 godina da bi debla dostigla visinu koja je Mirku potrebna da bi stvarao svoja djela ogromnih dimenzija.
Hrastovi potječu iz ekonomskog uzgoja, a u kamenolomu počinje njihova gruba obrada motornom pilom prema onome što će u konačnici postati skulpturom. S obzirom da je tako duboko uronjen u prirodu, pitali smo ga razmišlja li ikad o tim velikim stablima kao o živim bićima i bude li mu žao što su posječena.
– Ne baš, rekao je. To je prije svega materijal i tako ga doživljavam. Međutim, dok je drvo u komadu znam u što gledam i ponekad mi dođe da malo zastanem, da napravim pauzu, da se s tim drvom malo sprijateljim. Tako da ima nešto u tome što pitate. Ništa patetično, ali imam neki respekt.
To nije materijal s kojim možeš na silu raditi. Sa željezom možeš, s kamenom nešto manje, ali s drvom nikako. Ako si nervozan nećeš ništa napraviti i zato drvo iziskuje da se mijenjaš kao osoba. Zbog toga su tišljari super ljudi. Drvo ih uči da kontroliraju negativnu energiju.
_______________________________________
Hologrami
Čula sam da nikad ne radite prema skicama.
– Ne, jer te skica ustvari zaustavlja. Zamisliš jednu skulpturu, napraviš skicu, sutradan ustaneš i ideš raditi po toj skici. To je meni stvarno glupo. Zašto bih ja drugo jutro mislio isto kao dan prije. Druga je stvar ako radiš po narudžbi. Ali ja ne radim po narudžbi.
Kako onda kod vas taj proces počinje?
– To je koji put samo neki osjećaj, samo neki nagovještaj. Kao kad netko komponira pa mu nešto padne na pamet. Ili poput mirisa. Puno o tome razmišljam.
Otpočetka znate kako će skulptura na kraju izgledati ili ne?
– Cijelu skulpturu zamislim i mogu je zadržati u memoriji, kao da vidim hologram. Ali ta se slika stalno razvija. Nije važno ako nešto zaboravim, jer to znači da nije ni vrijedilo pamćenja. Takav pristup stimulira kreativnost, ne zaustavlja misao.
Da crtam, ta slika se ne bi tako razvijala. Ovako, iz tog holograma možeš oduzeti neki element ili dodati drugi koji je također pohranjen u memoriji. I opet ga vidim. Ali to moraš dugo godina prakticirati.
Ima li dana da vam ne ide, kad niste zadovoljni?
– Ima, da. Ako tjedan dana ne radim, već padnem za par nivoa. Onda se par dana moraš moliti Boga da ti opet da onu viziju koju si imao. Dvije fešte u mjesec dana meni su dovoljne da mi poremete sve. Ne paše mi puno pričanja s ljudima.
