U mojim dvojbama »izložiti – ne izložiti« prevagnule su crtačke vrijednosti. Sliku ili crtež procjenjujem po likovnim elementima, a ne po temi i motivu. Neki su umjetnici svoju kreativnu osobnost razvili upravo kroz aktove i erotske teme. 

    Ovaj Svečnjakov erotski opus doživljavam kao crtačku igru i neku vrstu bijega od problema života. Likovi na crtežima djeluju krhko i nježno, poput porculanskih lutaka. Crteže sam posložila u nizu, poput stripa. Pretpostavljam da su tako i nastajali u Svečnjakovoj zamisli, kao osobni erotski spomenar – kaže kustosica izložbe.    

    I bez cjelovita uvida u taj dio njegova opusa, Svečnjaku likovni kričari priznaju istaknuto mjesto među erotomanima hrvatske umjetnosti. Dvadesetak aktova slikanih uljem na platnu iz razdoblja od 1933. do 1976. godine pokazuje da je Vilim Svečnjak  kroz sve stvaralačke godine, faze i cikluse, slikao ljepotu i senzualnost žene – još od najranijih slikarskih početaka u studenstkim danima. To je vrijeme kada se priklanja idejama grupe »Zemlja« i aktivno nastupa s njezinim članovima, premda joj – po riječima Branke Arh – službeno nije pripadao. No, paralelno sa slikama i crtežima u kojima je isticao program »zemljaša« i socijalni angažman, nastajali su i ciklusi posve druge tematike.   

Ljepota i senzualnost žene

– Ako Svečnjakove aktove nastale u zemljaškom razdoblju usporedimo s njegovim slikarstvom drugih motiva, čini se da je baš u izričaju ženske ljepote čuvao neku intimnu idilu i odmak od svojih okrutnih slika. Tadašnja likovna kritika sa zabrinutošću je pratila njegova »artistička« ulja i »predavanje ljepoti«. Međutim, već je Otto Scweitzer, autor njegove prve monografije iz 1940. godine, objavljene tek nekoliko godina nakon Svečnjakove pojave na likovnoj sceni, prepoznao njegovu jaku umjetničku individualnost i uočio likovne suprotnosti koje će pratiti veliki dio Svečnjakova opusa: s jedne strane mračna vizija života, dramatični prizori stradanja i patnje, s druge erotika, lirska tišina, osunčani krajolici i zanosni ženski aktovi, opsjednutost ljepotom prirode i ljepotom žene – kaže Branka Arh. 

    Prema njezinu mišljenju, takav sudar ljepote i mraka, hedonizam nasuprot boli i stradanju, dolazi kao odraz Svečnjakova života obilježenog teškim prilikama.   

Život u oskudici

– Odrastajući u Čabru, gdje mu je je otac 1908. otvorio fotografsku radnju, Svečnjak je u srcu Gorskog kotara otkrio i svoju ljubav prema slikarstvu. Živjeli su u kući pokraj mjesne krčme, gdje je subotom i nedjeljom dolazio neki radnik iz pilane i slikao prizore iz seoskog života na dna velikih bačava. To ga je toliko fasciniralo da je i sam poželio biti slikar, pa je umjesto da se igra s vršnjacima sate provodio uz pučkog majstora. No, odlaskom oca na talijanski front na Soču, odakle se vratio ranjen i bolestan, počinju dani teške bijede u obitelji, a potom i velikih napetosti zbog svađa roditelja koji će se naposlijetku i rastati. 

    Zbog talijanske okupacije Hrvatskog primorja noću se u očevoj pratnji s još dvije djevojčice morao tajno probijati preko Risnjaka da bi na Sušaku položio ispite za prvi i drugi razred gimnazije. Pomažući majci, na svojim je rukama odnjihao mlađe sestre i brata, obavljajući i kućanske poslove, sve do pranja pelena u hladnoj Čabranki. 

    Kao student zagrebačke Umjetničke akademije živio je po svakojakim jazbinama i zakucima, hraneći se u pučkoj kuhinji, a s dvadeset godina teško je obolio na srcu. Zbog svojih lijevih ideja i političkog angažmana u Komunističkoj partiji još se u studentskim danima našao na meti policije i bio premlaćivan, a 1943. bio je osuđen na smrt u odsutnosti, od strane ustaškog prijekog suda u Zagrebu. 

    Proživio je strašne situacije i čini mi se da je baš ta tamna strana života urodila ovom ljepotom na njegovim platnima. S jedne strane snažan angažman, a s druge senzualost žene kao otklon od ružne stvarnosti koji vraća vjeru, nadu i smisao – kaže Branka Arh koja središnje mjesto na izložbi daje »Studiji akta« iz 1974. godine. 

    – Čini mi se da se na toj slici može najpotpunije sagledati njegova europska opredijeljenost u umjetnosti, kako je na svoj način primao i sažimao obilježja europskih pravaca, impresionizma i ekspresionizma. Pozadina je apstraktna, ostvarena koloristički snažnim gestualnim potezima. Fascinantno je to kako je ekspresiju uzbuđene pozadine vodio prema impresiji staložene ženske figure u eksterijeru, kako je sve smirio i kako je naš pogled iz apstraktne dubine usmjerio prema nečem posve konkretnom.   

Izuzetna ostvarenja

Svečnjak je prve dvije godine studija na tadašnjoj Umjetničkoj akademji u Zagrebu proveo na kiparskom odjelu pa se na izložbi mogu vidjeti i izrazito kiparski mišljeni aktovi. Predstavljene su i slike iz cjeline »Povratak veterana« (oko 1960) te serija monotipija (pastelnih otisaka) na temu žene, nastalih u razdoblju od 1940. do 1946., većinom za boravka u Italiji. 

    – Prikazao ih je u intimi opuštanja, na rubu kreveta ili u fotelji, slobodne, razgaljene, bujnih volumena, izazovne u pozi nuđenja, pri oblačenju ili svlačenju, pri namakanju nogu u lavoru, zavodljive u lepršavom kombineu ili ukočene korzetom. Senzualnost i erotičnost tih žena proizlazi više iz njihovih čeznutljivih, sjetnih i sanjalačkih pogleda, nego iz njihovih polunagih tijela i zavodljivih poza. Svaki od tih pastelnih otisaka izuzetno je ostvarenje. Vidi se da ih je radio s posebnim ushitom. 

     Posve drukčiji doživljaj nude slike iz ciklus »Povratak veterana«. Prikazuju obogaljene ratne veterane i njihove erotske fantazije. 

    – To je Svečnjakov humorni komentar rata i militantne teme. Lik gole žene pojavljuje se na punom svjetlu, kao na pozornici i gubi nešto od stvarnosti. To može biti privid, može biti san ili želja ratnika koji s druge strane izranja iz tamnog prostora sa svojim traumama, kao invalid u kolicima, odjeven u odoru s brojnim odličjima i zastavom neidentificiranih obilježja.

________________________________________

Sramotan odnos prema baštini 

   

    Sva djela na izložbi u vlasništvu su obitelji Poljančić, a nakon Rijeke bit će predstavljena u Čabru, kojem je umjetnik donirao 43 izuzetno vrijedne slike, koje idu u red najljepših primjera hrvatskog ekspresionističkog slikarstva. No, najveći dio svoje likovne ostavštine – ukupno 852 rada – Svečnjak je 1990. darovao Gradu Zagrebu zajedno sa stanom koji je trebalo urediti kao galerijski prostor u kojem bi bio prezentiran dio zbirke, a dio je trebao biti smješten u Muzej donacija nakon njegova osnivanja. 

    Na žalost, ništa od toga nije ostvareno do danas. Umjetnine i dalje stoje u zapuštenom stanu koji je u nekoliko navrata i provaljen, a Svečnjakovi su nasljednici zbog nepoštivanja ugovora pokrenuli i spor o povratku donacije. 

    – To je priča kako se odnosimo prema vlastitoj baštini – kaže Branka Arh koja izložbom, prigodno postavljenom u Noći muzeja, podsjeća i na veze Svečnjaka i Rijeke, te na vrijeme u kojemu se kulturni život grada stvarao i razvijao danas zaboravljenim entuzijazmom i ljubavlju prema umjetnosti. 

    – Nakon završetka Drugog svjetskog rata Svečnjak je po partijskom zadatku upućen u Rijeku, kako bi obnovio kulturni život Rijeke i Istre u čemu se angažirao svim svojim bićem. Predavao je likovni odgoj u Sušačkoj gimnaziji, organizirao brojne izložbe, tribine, predavanja i okupljanja umjetnika raspoređujući svoju silnu energiju između slikanja i rada na unapređenju kulturnog i likovnog života grada. Godine 1946. utemeljio je riječku podružnicu Udruženja likovnih umjetnika, današnjeg HDLUR-a, a dvije godine kasnije i Galeriju likovnih umjetnosti, današnjeg Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. U Rijeci je 1948. organizirao izložbu dječjih crteža, prvu na čitavom tadašnjem jugoslavenskom prostoru. Napisao je prvu poslijeratnu dječju slikovnicu »Bio jednom jedan kralj«…, a sve je radio punim angažmanom i entuzijazmom. 

    Može li nam biti uzor u današnjem vremenu kad se na svaki angažman gleda kroz prizmu financijske koristi? Naravno da može – kaže Arh. Danas i u svakom vremenu i prostoru. 

    – U kulturi i umjetnosti bi nas trebao voditi impuls savjesti, osjećaj da činimo nešto dobro i lijepo. Kod Svečnjaka je upravo taj impuls bio snažno izražen. Njegova opredjeljenost za pravdu, ljepotu i bolji svijet, urodila je nemjerljivim rezultatima. 

   

_______________________________________

    Pod kupolom »Kontinentala« 

   

    Veze Vilima Svečnjaka s Rijekom daleke su, rane i duboke, o čemu svjedoči i riječki dio njegova opusa. Autor je brojnih portreta uglednih Riječana, crteža razrušene Rijeke, gradskih veduta, fresaka u tehnici kazeina u Osnovnoj školi »Nikola Tesla« (ranije Brusich) i u Osnovnoj školi »Turnić«, slika s radnih akcija u godinama poraća. Radove s riječkim temama nalazimo i ranije, već u prvim godinama njegova stvaralačkog puta. Poznati su crteži iz Martinšćice iz 1931. godine, kad još nije bio ni diplomirao, zatim crteži s motivima Žurkova iz 1933., a posebno mjesto u njegovu opusu pripada slici »Brajdica na jugu« iz 1937. 

    – Ta slika se često spominje kao granična u njegovu opusu jer je od oponašanja motiva u prirodi krenuo prema strukturiranju krajolika i oslobađanju boje – kaže Branka Arh, podsjećajući i na ciklus crteža nadahnut Krležinim »Baladama Petrice Kerempuha«. 

    – Svečnjak je bio veliki prijatelj Vladimira Švalbe, a u Silvestarskoj noći s 1936. na 1937. godinu, u njegovom je domu na Sušaku napravio četrdesetak crteža na temu »Balada«, tušem u boji. Umjesto da ode na doček s društvom, cijelu ju je noć kao u transu crtao. Na žalost, od četrdesetak listova »Balada«, sačuvano je samo petnaestak. Prijatelji kojima ih je dao na čuvanje, spalili su ih u strahu od pretresa. 

    Svečnjak je cijelog života slovio za velikog šarmera, a na Sušaku mu se dogodila i ljubav života. Nakon bijega iz Zagreba, zbog progona komunista, na Sušak je stigao 1941. godine s lažnom putovnicom, preko Kraljevice. Prijatelji su mu pronašli skrovište u kupoli »Kontinentala«, a Švalba ga je upoznao i s lijepom Martom, suprugom doktora Premrua. 

    – Marta, iz bogate češke obitelji, navikla na život u raskoši, sudbinski se zaljubljuje u mladog i siromašnog, ali naočitog slikara za kojeg se, napustivši lagodan život naposlijetku i udala. Nakon što je osuđen na smrt, pribavila mu je lažne dokumente da je građanin Sušaka više od dvadeset godina, a kad je uz pomoć generala Castellana uspio prebjeći u Italiju, donosi sudbinsku odluku i kreće za njim u Assisi – kaže Branka Arh opisujući Svečnjaka i kao čovjeka uvijek spremnog na konfrontaciju zbog vlastitih ideala. 

    – Bio je polemičar po naravi, dolazio je u konflikt s političarima svih strana, jednako tako s umjetnicima i povjesničarima umjetnosti. Jedini autoritet kojega je priznavao tijekom cijeloga života, bio je Miroslav Krleža. 

    Sukobljavao se i s riječkim strukturama, a posebno kad se ispostavilo da je iz riječke Galerije nestao dio slika uglednih hrvatskih majstora, što ih je pribavio kod njenog osnivanja. Okolnosti njihova nestanka nikada nisu razjašnjene.