Kako ga opisati? Lijep, pametan, vrijedan i ambiciozan. Obrazovan, a katolik, politički i društveno probojan, a tradicionalist. HDZ-ova riječka akvizicija tjedna može se opisati s nekoliko riječi; prevrijedan, predrag, a žustar. S malim, gotovo neobičnim repom, zapravo repićem kojeg vuče iz netom proživljene prošlosti. Što li je ovog mudrog čovjeka s nepogrješivim osjećajem za politički trenutak povuklo u redove jedne male čudne stranke koja se bavi problemima »radno zavisnog stanovništva« – laburiste. Radi li se o početnom nesnalaženju? Prvom mačiću koji se baca u vodu? Kakve li su se misli motale po glavi čovjeku riječke budućnosti dok je slušao laburiste kako poručuju narodu: »HDZ i njegovi partneri počinili su mišlju, riječju, djelom grijehe za koje oprosta nema. Za njih osim konstatacije da su radnike pretvorili u robove, nezaposlene učinili očajnima, umirovljenike pretvorili u sirotinju, a državu i građane odveli u dužničko ropstvo, ne treba reći više ništa.« Je li žustrome i predragome tada zaigralo srce i duša zavapila protiv nepravde, a ruka posegnula za članskom iskaznicom Hrvatskih laburista Dragutina Lesara?

Je li ova rečenica bila okidač koji je mladog molekularnog filozofa gurnuo u nemirne vode teških bitaka za socijalizam i društvenu pravdu. Da li je vođen ovim riječima usnio san o drugačijoj Hrvatskoj. Je li se zamislio na čelu povorke obespravljenih radnika koji marširaju pod zastavama slobode i jednakosti tražeći mogućnost rada i pravedne nadnice?

Ili je to tek bila priprema. Kao neka vrsta inkubacije u kojoj je filozof biologije tek grijao odluku. Pa kad su laburisti odlučno ustvrdili: »S HDZ-om se ne može ulaziti u koaliciju nego samo u Remetinec. S HDZ-om nikad, pa ni onda. Niti s njegovim krpeljima « , konačno shvatio da se radi o političkoj opciji kojoj pripada dušom i mišlju, svakom molekulom svog bića, te donio odluku koja će na najbolji način ispuniti njegovu potrebu za društvenim ostvarenjem kroz političko djelovanje.

Predrag, a žustar i sam je bio čvrst i nesalomljiv. Poput stijene na kojoj će se graditi radnička katedrala budućnosti. Kad je riječki HDZ ususret drugom uzaludnom krugu izborne bitke za riječkog gradonačelnika zamolio pomoć oporbenih glasova, njegovo »NE!« odzvonilo je gradskim ulicama: »Nema političke trgovine. Kratko sam u politici i ne namjeravam mijenjati kurs. Zar bih se trebao tresti na svaku ponudicu«. Opaa Miki!

Ali sada je umjesto ponudice očito stigla i ta velika i prava PONUDA. Kakva zasad se još ne zna, ali saznat će se kao što se već sve ponude saznaju i razotkriju.

Ipak, u ovakvim slučajevima uvijek se javlja ono prokleto pitanje: Što je od svega toga istina. Je li predrag žustro zapljeskao kada su laburisti rekli da bi »bili za promjenu imena Titovog trga u Zagrebu samo ukoliko bi se on nazvao Trgom žrtava HDZ-a« ili mu je srce zaigralo kad su HDZ-ovci ustvrdili da bi »Josip Broz Tito po zapovjednoj odgovornosti trebao odgovarati za zločine počinjene nad hrvatskim narodom«. Ima tu i pregršt praktičnih pitanje. Primjerice, je li žustri molekularac mudro šutio kad su laburisti tvrdili da je »Ulazak Crkve u sustav PDV-a dio obveze koju država mora upotpuniti prije ulaska u EU« , ili sad iskreno drži s ostalim HDZ-ovcima da »Crkva okuplja narod te je nekakvo dodatno iživljavanje sasvim nepotrebno«.

U moru nepoznanica jasna je tek radost HDZ-a da su dobili nekoga tko nije fotokopirao diplomu niti prepisao doktorsku disertaciju. No taj film da će birače poput mačića prinijeti u paketu, teško da će pogledati ekipa s Jadranskog trga.