Koliko god Hrvatska nemoćno i bezidejno izgledala na kraju tekućega kvalifikacijskoga ciklusa, ima pravo na još jednu priliku. U prošlosti je tu priliku svaki put iskoristila. Hoće li i četvrta biti sreća?
RIJEKA Sutrašnja utakmica u Glasgowu protiv Škotske vrlo vjerojatno neće ništa promijeniti. Ne dogodi li se splet nevjerojatno nepovoljnih okolnosti, Hrvatska će plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu iduće godine tražiti u dodatnim kvalifikacijama 15. i 19. studenoga. Povijesne činjenice dosadašnjih nastupa »kockastih« u izlučnim utakmicama za odlazak na velika natjecanja idu u prilog Igoru Štimcu i aktualnoj garnituri, Hrvatska je triput morala u play-off i u sva tri navrata uspjela izboriti nastupe na velikoj sceni.
Pršo spasitelj
U Zagrebu je sve teklo po planu, Slaven Bilić i Goran Vlaović donijeli su Hrvatskoj ogromnu prednost uoči uzvrata u Kijevu, ali »vatreni« su opasno visjeli u otvaranju uzvratne utakmice. Andrij Ševčenko postigao je rani pogodak (4′) za Ukrajince koji su redali napade pred Mrmićevim vratima, čak i postigli drugi pogodak koji je na opće čuđenje poništio glavni sudac Pedersen. Pogodak odluke postigao je u 27. minuti Alen Bokšić, Hrvatska je izjednačila i krenula putevima ponosa i slave prema povijesnoj bronci.
Ništa nije izgubljeno
Igor Štimac je u sličnoj situaciji kao Slaven Bilić prije dvije godine. Poslije debakla protiv Grčke (0:2) u Pireju Hrvatska je izgubila izglede za izravan plasman na Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Bilić je tih dana opasno živio, ali i uspio preživjeti. Na Kantridi su »kockasti« u posljednjoj utakmici u skupini svladali Latviju, a onda puni strepnje otputovali u Istanbul na prvu utakmicu dodatnih kvalifikacija protiv Turske. Jedanaesti dan jedanaestoga mjeseca 2011. godine bio sretan za Bilića i društvo. Hrvatska je na istanbulskom travnjaku odigrala jednu od najkvalitetnijih utakmica od neovisnosti i slavila uvjerljivu pobjedu zahvaljujući pogocima Olića, Mandžukića i Ćorluke. Uzvrat u Maksimiru (0:0) bio je stvar formalnosti. Bilić je u kratkom razdoblju uspio mobilizirati i preobraziti momčad koja je bila najbolja kad je to bilo najpotrebnije, a onda na europskoj smotri ravnopravno igrala protiv svjetskih i europskih prvaka (Italija, Španjolska).
Ništa, dakle, još nije izgubljeno. Koliko god Hrvatska nemoćno i bezidejno izgledala na kraju tekućega kvalifikacijskoga ciklusa, ima pravo na još jednu priliku. U prošlosti je tu priliku svaki put iskoristila. Hoće li i četvrta biti sreća?