Nije bilo ni najmanje sumnje da će vukovarska priča s ćirilicom opet buknuti i to da će buknuti nasiljem. Revolucionarima iz tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara i njihovim političkim sponzorima, naime, ništa drugo nije ni preostalo: stvar je jednostavno načisto propala. 

I to je propala na svim frontovima koje je pokušala pokrenuti: niti je Stožer uspio u svojoj živopisnoj predizbornoj kampanji za lokalne izbore u kojima su dali i otvorenu podršku HDZ-ovoj koaliciji (tvrdeći, primjerice, da će, pobijedi li SDP Vukovar biti pripojen Srbiji), niti su uspjeli u pridobivanju bilo kakve podrške na terenu – na prosvjede u Vukovaru im je dolazilo po stotinjak ljudi, a na prosvjedničkoj turneji po slavonskim gradovima nisu uspjevali okupiti publike ni za jedan jedini autobus. Nisu, pritom, uspjeli ni prijetnjama silom natjerati Vladi da suspendira Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, a bilo kakva pravna bitka pozivanjem na članak 8. istog zakona unaprijed je, to su valjda svjesni i oni sami, osuđena na neuspjeh.

Stoga su ekipi na pogonskom gorivu javne podrške najjače hrvatske oporbene stranke (javna podrška je zasad jedina poznata), HDZ-a, doista preostale samo dvije opcije. Da jednostavno slegnu ramenima, prihvate činjenicu da njihov džihad protiv ćirilice i ustavnog poretka RH malo koga zanima i vrate se svojim životima, ili da opet krenu s nasiljem. Tomislav Karamarko je, pak, mogao birati između toga da nastavi isključivo političku i pravnu borbu protiv ćirilice (koju je, usput, u Vukovar uvela njegova stranka, a isto je podržala i u Ustavnom zakonu) ili da nastavi podržavati čekić-revoluciju i zveckanje oružjem na vjerojatno najlakše zapaljivom dijelu Hrvatske.

Naravno da su i Karamarko i Stožer odabrali drugu opciju.

Nakon što su građani Vukovara i Slavonije izabrali praktički potpuno ignoriranje njihovog djelovanjanja (a na izborima gradonačelnika iZ SDP-a), stvar je valjalo podići prvo na višu razinu, pa je formiran opasno zvučeći Koordinacijski operativni tim (KOT), “u nastojanju pronalaska i javne ponude rješenja za tešku situaciju u kojoj se nalazi Domovina”. Nije, jasno, trebalo dugo čekati da opet krene akcija na ćirilične ploče u Vukovaru.

Stoga je možda bilo sasvim suvišno da Milanović i ministar branitelja Matić inzistiraju na još jednom pokušaju dijaloga sa Stožerom. Naravno da je poziv i dogovor za sastanak s Vladom i premijerom i po drugi put odbijen. Istina, vlast je time još jednom pokazala kakve su prave namjere ustaničke osovine Karamarko-Klemm-Josić, kao i svoju spremnost da se, ipak, bez obzira na prijetnje i uvrede sjedne za isti stol. Međutim, nakon novog napada na prava nacionalnih manjina i ustavni poredak RH skidanjem dvojezičnih ploča s vukovarskih institucija; nakon ultimatuma Stožera o roku od 14 dana u kojem vlast sama treba skinuti posljednji preostali ćirilični natpis, nakon Josićevih prijetnji o tome da će, vrate li se natpisi “po Vukovaru trebati skupljati ne ploče, već fasade”, poziv na razgovor zvuči posve suvišno.

Naime: cijela ta paravojna ekipa ima svo pravo na svijetu protiviti se bilo kakvom zakonskom rješenju u ovoj zemlji. Svi ti uniformirani, opasno izgledajući likovi imaju puno pravo podržavati Karamarka, Ružu Tomašić, tvrditi kako će SDP Vukovar, ili, štajaznam, Čakovec, izdvojiti iz sastava Hrvatske i pripojiti SAD-u, Tanzaniji, Francuskoj ili Zelenortskim otocima. Imaju puno pravo prosvjedovati, ukazivati sastančiti, dizati tužbe, organizirati mimohode ljudi ojađenih “veleizdajničkom politikom komunističke vlasti”.

Prijetiti primitivnim nasiljem – i isto sad već redovno i primjenjivati u praksi – nemaju. Niti s takvima treba biti ikakvog dijaloga.

Sve ostalo je državni udar.