Vrhunskii violoinist, ali i komičar, Aleksej Igudesman snimio je neozbiljan film o ozbiljnoj glazbi, ne bi li pokazao kako je ta glazba zapravo – zabavna
TRST Jedna od novijih sekcija Filmskog festivala u Trstu – »Zidovi zvuka« – na programu je tek dvije godine i bavi se filmovima koji za temu imaju glazbu. Do ove godine prikazivani su uglavnom filmovi o poznatim bendovima, posjećivala ih je mlađa publika i to su bili svojevrsni filmski prijenosi rock koncerata i povijesti te glazbe.
Ove godine selektorice su se okrenule malo ozbiljnijoj tematici, ali ih je film »Noseland« violinista Alekseja Igudesmana ipak skrenuo u neozbiljne vode. On je, naime, snimio neozbiljan film o ozbiljnoj glazbi i njenim vrlo ozbiljnim izvođačima, želeći prenijeti poruku: »Klasična je glazba zabavna, dođite i zabavite se«!
Film je snimljen tijekom desetog saziva Festivala Julian Rachlin & Friends u Dubrovniku, taman na vrijeme da zabilježi zvjezdane trenutke ovog glazbenog okupljanja. Već sljedeća godina (2012) imala je festival u trajanju od svega nekoliko dana, a na jutarnjoj konferenciji za novinare producenti filma izjavili su da Festivala R & F u Dubrovniku više nema i da će Julian Rachlin potražiti drugu zemlju i mjesto gdje će se okupljati s prijateljima i svoju glazbu darivati publici.
Uvredljiva pitanja
Oni koji su diljem svijeta vidjeli film »Noseland« imali su priliku izvan koncertnog podija upoznati neke od svjetski poznatih umjetnika, čuti njihove impresije o poslu kojim se bave, a sve kroz pitanja koja im »spontano« postavlja Aleksej Igudesman, vrsni violinist ali i komičar, skladatelj, glumac, a kao što vidimo, i filmski redatelj.
Naravno, glavni je akter filma Julian Rachlin, čija opsesija nosevima koji – kaže Aleksej – ima naviku da svakom prijatelju dodirne nos i malo ga podigne u zrak, pa tako i na njegovom parlafonu u Beču umjesto imena piše – »Noseland«.
Igudesman je, dakako, zafrkant i vrhunski čarobnjak promocije svega što radi, tako da uopće ne sumnjam da je upravo on zavrtio cijelu priču oko noseva, videći ju kao originalan i intrigantan naslov svog filma. No ima još nešto što mi se nametnulo tijekom gledanja »Noselanda«, ali o tome kasnije.
U svakom slučaju, Igudesman je iskoristio 10. Festival R & F u Dubrovniku da bi postavio neformalna pitanja Rachlinovim prijateljima – tipa »Svi misle da imate grozan glas« glumcu Johnu Malkovichu; »Razlika između spermatozoida i dirigenta je ta što onaj prvi ima šanse da postane čovjek« dirigentu ansambla St. Martin in the Fields; »Kako podnosite činjenicu da ima sve više pijanista koji sviraju bolje od vas« pijanistu Stefanu Vladaru, ili »Najviše volim Bondov film ‘Iz Rusije s ljubavlju’« Rogeru Mooreu, koji na to odgovara: »Ali u tom filmu Bonda je igrao Sean Connery«!
U subotnjem broju u najavnom tekstu objavili smo netočnu informaciju da na festivalu nema hrvatskih filmova. U programu kratkometražnog filma među 16 nasova uvrštena su i dva koja su radili hrvatski autori. Već je prikazan petnaestminutni film »Uskršnja jaja« redatelja Slobodana Karajlovića koji trenutno živi u Londonu, hrvatsko-češko-britanska koprodukcija koja je snimana u Zagrebu.
Uloge tumače Frano Mašković i Jelena Kordić Kuret, Tanja Smoje te djeca Nikola Črček i Ana Ljubičić, direktor fotografije je Jan Šuster, scenografkinja Marijana Miloš, montažer je Sanjin Stanić, a producentica Ana Vilenica.
Film se bavi sedamdesetim godinama u bivšoj Jugoslaviji – majka potajno ukrašava uskršnja jaja ne bi li razveselila djecu, a tome se protivi otac, oficir u tadašnjoj JNA. Film je s uspjehom većprikazan na niz festivala – Tribeca u New Yorku, u Edinburghu, Los Angelesu, ali i na riječkom festivalu vjerskog filma.
Njemačko-hrvatsku kopodukciju pod naslovom »Dva« autorski potpisuje Mickey Nedimović koji od 1980. godine živi u Hannoveru. Studirao je glumu u New Yorku, igrao u više produkcija, a potom osnovao svoju producentsku kuću Midaja Films.
»Dva« govori o dvojici snajperista – Hrvatu i Srbinu – koji 1993. godine lutaju napuštenim hrvatskim teritorijem. Njihovi se putevi ukrštaju u – minskom polju. Korak jednog od njih znači smrt obojice.
Oba spomenuta filma bave se prošlošću. Bližom ili daljom – svejedno. Hrvatskom se stvarnošću ne bavi, izgleda, nitko. Ili to ne radi na dovoljno atraktivan način da bi se film našao na ovakvom festivalu. Autori spomenutih kratkih filmova ne žive u Hrvatskoj, već su za mjesto boravka odabrali zemlje u kojima se ipak nekako mogu zatvoriti filmske financijske konstrukcije.
Čuda od djece
Svo je to zadirkivanje, dakako, zabavno publici , ali čitavu 80-minutnu eskapadu Alekseja Igudesmana prate fantastične glazbene izvedbe snimljene na koncertima u Dubrovniku. Ako je itko u dvorani došao s rezervom prema klasičnoj glazbi, ovo ga je moralo pretvoriti u posvećenika, jer ansambl-svirka vrhunskih solista, pri čemu oni dišu zajedno, puštajući na volju svojim emocijama, ali stvarajući kompaktan zvuk nadnaravne ljepote – rijetko se čuje na snimkama, a još rjeđe na standardnim koncertima.
Upravo u vrhunskim komornim izvedbama je vrijednost Festivala Rachlin i prijatelji, a mi smo priliku da u tome uživamo – sada se vidi – nezasluženo dobili. I, dakako, uništili.
U filmu su kroz intervjue s Mischom Maiskim, Sir Rogerom Mooreom, Itamarom Golanom, Borisom Brovtsynom, Lawrenceom Powerom, Torleifom Thedeenom, Staceyom Wattonom, Richardom Hyunk-Joom, prikazane i ljepote Dubrovnika, a Hrvatska je predstavljena kao mjesto gdje svi ti majstori zvuka tako rado dolaze…
Film je prikazan na nizu festival i svuda je naišao na oduševljenje publike, kao uostalom i u Trstu, gdje je ispraćen aplauzom.
A što se naslova tiče – nakon što je »izvrijeđao« svakog sugovornika – mislim da se Aleksej najviše poigrao samim Rachlinom, kojeg prati glas osobe koja na sve gleda s visoka, drugim riječima – drži nos u zraku!
No, Julian Rachlin mu to sigurno nije zamjerio. Pa oni su prijatelji od dvanaeste godine, kad su se kao »čuda od djece« našli u školi Sir Jehudi Menuhina u Engleskoj.
