Jednom, duboko u budućnosti, kad sva ova burna zbivanja u vrijeme Vlade Zorana Milanovića odavno prekrije lak vremena i smirenost kakvu donose samo godine koje su protekle, neće trebati puno tražiti primjer koji će potpuno plastično pokazati stanje općeg duha u hrvatskoj javnosti u drugom poluvremenu krize s početka 21. stoljeća. Priča o “Mrsićevim robovima” bit će savršeno dovoljna svakom budućem sociologu, politologu ili teoretičaru medija da vrlo precizno ustanovi količinu šizofrenije koja se dnevno, još i danas, baca pred svakog od nas, obezvrijeđujući bilo kakav pokušaj smislene javne rasprave u društvenim i političkim zbivanjima i nevjerojatno otežavajući posao ionako očito manjkavo kapacitiranoj vlasti u provođenju bilo kakvih reformi. Koje, jasno, svi zazivaju. Osim dok se neka reformska mjera ne predstavi. Pa se protiv nje pokreće revolucija.

Teško je i opisati koliku je količinu histerije ova najava izazvala. Naime, u Hrvatskoj danas je dovoljno da neka od novina na svojoj naslovnici objavi veliki naslov. Samo to. Nije bitno o čemu se doista radi, je li priča drži vodu, je li makar elementarno istinita. Na nju se odmah kači cijeli web: portali, naravno, prepisuju, društvene mreže kipte bijesom, televizije bjesomučno šalju kamere po Zagrebu u potrazi za dobrim “tonovima”. I priča tako dobija svoj samostalni život, koji bi se, u ovom slučaju, i mnogo sličnih, mogao definirati tek terminom zombi priča. Jer, naime, nije doista živa. Nije istinita. Ali nastavlja tumarati i zavijati medijskim prostorom još dugo, dugo vremena.

Naslovnica koja je od mjere za zapošljavanje stvorila zombija govorila je o tome da će Vlada nezaposlenost riješiti besplatnim radom. Ignorirana je činjenica da je mjera već postojala. Skovan je i termin “Mrsićevi robovi” i krenula je zombi tutnjava sa svih strana. Količina bijesa koja se slijevala prema ministru rada i Vladi je upravo neprepričljiva. I, bez obzira na stvarnost, mjera je u kolektivnoj memoriji dobila izrazito negativni pečat.

A u indeksu ocjena Milanovićeve Vlade još jednu opasku o tome kako su kvazisocijaldemokrati, uvođenjem ove mjere, pokleknuli pred neoliberalizmom i snagom bešćutnog kapitala.

Onako, zdravom logikom, čovjek bi očekivao da će ovaj put javnost biti – zadovoljna. Jer se ukida omrznuta mjera koja je naše mlade pretavarala u robove koje se eksploatira za 1600 kuna mjesečno. Kvragu, koliki je bio revolt na proljeće 2012., bilo je za očekivati i neko javno slavlje, s vatrometom i nastupom folklornog ansambla.

Ali, kad zombiji marširaju, pravila logike očito ne vrijede ni dvije lipe. A kamoli 1600 kuna mjesečno. Na Mrsića i Vladu se, opet, iz medija, oporbe, s društvenih mreža, slila prava lavina kritika, ogorčenja, bijesa, suznih priča o izdaji… Zato jer nemaju novca za provedbu mjere. Da, one s “robovima”. Evo, dok ovo čitate, oporbeni HSS (to vam je stranka koja je nekad bila bitna) ima ogorčeni performans pred Zavodom za zapošljavanje.

Sukus svih optužbi: kvazisocijaldemokrati su, ukidanjem ove mjere, pokleknuli pred neoliberalizmom i snagom bešćutnog kapitala.

Ludilo oko “Mrsićevih robova” pritom je samo jedan jedini primjer konstantne šizofrenije kojim je podvrgnuta domaća društvena, politička i medijska scena. Tretman koji je dobila priča o radu za 1600 kuna je onaj kojeg manje ili više dobivaju gotovo sve bitnije priče iz hrvatske današnjice. Svježiji primjer je i Mirela Holy, novootkrivena pravednica među političarima, a koju se neposredno nakon Miranda M. razapinjalo po medijima zbog čuvenog maila o supruzi stranačkog kolege.

Stvar je pritom već solidno uigrana. Praktički se više nitko ne bavi suštinom, samo efektom, “tonovima” i natjecanjem u količini pravedničkog bijesa, koji se želi predstaviti kao glas “malog” čovjeka nasuprot “njima”. Tko god ne pristane na tu igru i pokuša zagrebati ispod blještavog celofana medijske histerije, pritom se već rutinski, lakoćom kojom se to radilo devedesetih, proglašava izdajnikom “zajedničke stvari” i “njihovim čovjekom”.

A zombiji nastavljaju marširati…