Goranovo proljeće

Amir Or: Pjesništvo je put u slobodu

Davor Mandić

Tema poezije je život – sve ide pod tu definiciju, ljubavna, politička, egzistencijalna... Kad se poezija bavi bilo kojom temom, ona govori o istini. U pjesništvu istinu tražiš unutar sebe, i ne obazireš se na posljedice, dok u znanosti tražiš posljedice, i istinu naravno, ako imaš sreće



RIJEKA Amir Or najzvučnije je ime pjesničke karavane »Goranova proljeća« u Rijeci. Zajedno s brojnim ostalim stranim i domaćim gostima, ovaj će izraelski pjesnik nastupiti večeras u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, s početkom u 20 sati. 


   Or je dosad objavio 24 knjige pjesama diljem svijeta, a pjesme su mu prevedene na više od 40 jezika. Za svoju poeziju primio je mnoge nagrade i stipendije. Studirao je filozofiju i komparativnu religiju na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, a 1990. godine osnovao je Helicon Poetry Society. Bio je glavni urednik Heliconova časopisa i knjiga poezije te je utemeljio Arapsko-hebrejsku školu poezije. Član je koordinacijskog vijeća organizacija World Poetry Movement i European Association of Writing Programs te nacionalni koordinator UN-ovog programa Poets for Peace.  

 Kako ste se povezali s organizatorima Goranova proljeća?


   – Poznavali su moj rad, pa su me pozvali da sudjelujem u programu. 




  Što ćete predstaviti u Rijeci, nove pjesme ili selekciju materijala?


   – Bit će to izbor iz mojeg rada. S prijevodom. Jer ne pišem na hrvatskom, pa se baš i ne bi razumjelo što čitam. 


  Pišete li na hebrejskom?


   – Obično pišem na hebrejskom, ali ponekad pišem i na engleskom jeziku. 


  Jeste li prvi put u Hrvatskoj? I koliko dugo ostajete?


   – Da. To mi je prvi put, i jako želim vidjeti vašu zemlju. Inače sam ovdje od ponedjeljka. Došao sam iz Novog Sada, ostati ću još četiri dana i onda odlazim u Beograd.   

Poezija i život


Kako vam se sviđa dosad? Jeste li upoznali neke naše pjesnike ili vas više zanimalju toliko opjevane prirodne ljepote?


   – Zanima me oboje, naravno. Zagreb mi se čini prekrasan grad i veselim se upoznati ga bolje. Upoznao sam Miroslava Kirina i Marka Pogačara, koji mi se čine vrlo zanimljivi pisci. Radujem se upoznati hrvatsku poeziju. Jer poezija je hrana za dušu. 


  Koliko ste poznavali hrvatsku poeziju i pjesnike prije dolaska? Dolazi li hrvatska poezija do Izraela?


   – Ne baš. Imali smo poeziju iz jugoslavenskog perioda, pa ne znamo tko je Hrvat, a tko Srbin. Tako ne znam je li Vasko Popa Srbin ili Hrvat. Marka i Miroslava tek sam upoznao. Zapravo jedva čekam naučiti više. 


  Što biste rekli o preokupacijama izraelske suvremene poezije?


   – Mislim da je poezija poezija, a tema poezije je život. Sve ide pod tu definiciju. Ljubavna, politička, egzistencijalna… Kad se poezija bavi bilo kojom temom, ona govori o istini. Čak i kad govori o politici, govori o istini. Kad govori o seksu, govori o životu. Pjesništvo je put u slobodu. I to je svugdje isto. 


   Sad, ako govorimo o stilu, ima tendencija, među drugima, da poezija počinje sličiti prozi. Ta vrsta poezije za mene nije baš poezija, to je više njena redukcija. Mislim da poezija mora sačuvati svoju muzičku kvalitetu. 


  Je li suvremena izraelska poezija u svojoj formi klasičnija, s rimom i metrikom, ili više ide prema slobodnom stihu?


– Moderna poezija u Izraelu češće je bez rime i klasične metrike. Kad govorim o muzičkoj kvaliteti, ne govorim o sonetima i sličnim zatvorenim formama. Dovoljno je zadržati ritam u poetskom govoru. Iako obje te tendencije, kvalitete, supostoje.   


U riječkom dijelu »Goranova proljeća« večeras u MMSU-u sudjeluju dobitnica »Goranovog vijenca« Gordana Benić, dobitnica nagrade »Goran« Katja Knežević, zatim Predrag Lucić, Borben Vladovića, Andriana Škunca, Irena Matijašević, Tomica Bajsić, Martina Vidaić, Vojo Šindolić, Romeo Mihaljević, Kristina Kegljen, Dinko Telećan, Francis Combes (Francuska), Yolanda Castano (Španjolska), Đorđe Matić (Nizozemska), Adam Boržić (Češka), Dénes Krusovszky (Mađarska), Enes Halilović (Srbija), Petar Matović (Srbija), Cosmin Perta (Rumunjska), Brane Mozetić (Slovenija), a riječko pojačanje gostima ove godine su Kristina Posilović, Mirela Fuš, Marin Kolić, Zoran Žmirić i Alen Brabec.



Pjesnički revival


Kako se vaš interes za komparativnu religiju i filozofiju kombinira s poezijom? Odnosno kako se vaše znanstvene preokupacije odražavaju u poeziji i obrnuto?  

– Ja sam znatiželjna osoba koja istražuje svijet oko sebe. I sve to nalazim korisnim. Sve religije pokušavaju tražiti smisao u ovom svijetu. A to isto radi i poezija, pa po tome nisu toliko udaljene. Kad pišem pjesmu, ne pišem pjesmu koju znam, nego pjesmu koju ne znam. Pa je tako i pjesma za sebe svojevrsno istraživanje, prilika da se nauči nešto što prije nisi znao. Ali način na koji tražiš je drukčiji. U pjesništvu tražiš unutar sebe, istinu, i ne obazireš se na posljedice, dok u znanosti tražiš posljedice, i istinu naravno, ako imaš sreće. 


   Koja je bila ideja iza osnivanja Helicon Poetry Societyja?  

– Ideja je bila donijeti poeziju na što je više moguće mjesta. Kao što sam prije rekao, pjesništvo je oslobađanje. Izrael je bio u krizi nakon prelaska iz socijalizma u kapitalizam. Izdavači su prestali objavljivati poeziju pa je postojala živa potreba za pozornicom na kojoj će se pojavljivati. Zato smo pokrenuli magazin, izdavačku kuću, pa onda i arapsko-hebrejsku pjesničku školu i međunarodni pjesnički festival. Svake godine bismo također stipendirali 16-ero najboljih studenata. Sve je to bio svojevrsni pjesnički revival. 


  Što onda mislite o poznatoj Adornovoj da je pisanje poezije nakon Auschwitza barbarski čin?


   – Ta izjava izražava emociju, ali mislim da je upravo suprotno: poezija je jedina stvar kojoj možete povjeriti Auschwitz.