Bilo bi pogrešno opisati ulogu Brucea Derna kao monumentalnu jer članovi njegove najuže obitelji više pričaju o njemu nego s njime. A tema razgovora je kako dementnog starog oca učiniti što manjim teretom
Otac i sin
Kad bismo, naime, na Mount Rushmoreu zamijenili figure američkih predsjednika s figurama hollywoodskih živućih legendi, vjerojatno bi se tamo našli De Niro, Hoffman, Nicholson i Pacino, dok bi Hollywood stavio Derna tek na listu čekanja. Ali za razliku od njih, Dern stari sa stilom i nikad nije iz komercijalnih razloga pristajao na karikaturalne uloge koje vrijeđaju glumčev dignitet.
Scenarij: Bob Nelson
Uloge: Bruce Dern, Will Forte, June Squibb, Bob Odenkirk, Stacy Keach, Mary Louise Wilson, Rance Howard, Tim Driscoll, Devin Ratray, Angela McEwan, Glendora Stitt i drugi
Fotografija: Phedon Papamichael
Glazba: Mark Orton
Montaža: Kevin Tent
Doduše, režiser »Nebraske« Alexander Payne već je pokušao ukrotiti Nicholsona i osloboditi njegov lik penzića od iritantnih grimasa u još jednom filmu ceste (»About Schmidt«). Ali suradnja s Dernom pokazala se puno uspješnijom, iako lik nestašne Kathy Bates iz filma »About Schmidt« sada zamjenjuje ništa manje nestašna June Squibb u ulozi Woodyjeve žene. Kao što ni Dern nije jedini veliki starac u filmu. Tu je i maestralno lice Staceya Keacha.
Isto tako bilo bi pogrešno opisati Dernovu ulogu Woodyja u »Nebraski« kao monumentalnu jer članovi njegove najuže obitelji više pričaju o njemu nego s njime. On više podsjeća na pijanu varijantu Lynchova starca na traktoru Alvina Straighta u filmu »Prava priča«. A tema razgovora je kako dementnog starog oca učiniti što manjim teretom. Ipak, neki čudni spoj zaštite i bijesa natjerat će njegova sina Davida da odvede oca iz Billingsa u Montani do Lincolna u Nebraski kako bi podigao milijun dolara kao nagradu u jednoj od onih fantomskih lutrija za naivne, iako je sin svjestan apsurdne uzaludnosti njihova putovanja.
Nostalgija i suze
Sve ostalo svodi se na feelgood nostalgiju za izgubljenim imaginarijem provincijske Main Street Amerike. A Payneov odabir crno-bijele fotografije ujedno je i autorov fini pokušaj da se odmakne od stereotipnih kategorija u karakterizaciji likova, te da ih zamijeni sivim tonovima (direktnija referenca mogla bi biti klasik »Hail the Conquering Hero« Prestona Sturgesa koji su kritičari često navodili kao Payneovu inspiraciju, iako su istinski nasljednici Sturgesova screwball humanizma zapravo braća Coen). Jer, Payne ostaje u zoni esencijalnog, a da ne želi zaorati dublje. Ali kad u emotivnoj sceni filma njegov junak prizna da je otišao inkasirati fantomsku nagradu od milijun dolara samo zato da bi mogao ostaviti djeci nešto, možda novi kamionet ili još jedan kompresor, nakon što čitav život kao šljaker nije zaradio ništa, suze počinju teći same od sebe.
