Devedesetih sam pisala angažiranu poeziju, antiratne pjesme, koje su bile važne ne samo onima koji su mislili poput mene. Bilo je napada, smatrali su me izrodom, tko je bio protiv rata u to vrijeme – bio je i protiv svog naroda, što nije bezazlena optužba
Istaknuta beogradska pjesnikinja i antiratna aktivistica, prevoditeljica engleske književnosti Mirjana Stefanović, prošlog je tjedna bila gost riječke Rezidencije »Kamov«. Autorica dvanaest knjiga poezije i proze, desetak knjiga za djecu i isto toliko radio drama, čije su pjesme i priče uvrštene u sedamdesetak različitih antologija, dobitnica je više književnih nagrada, među kojima i Nagrade »Desanka Maksimović« za životno djelo (2010) te međunarodne književne nagrade »Bosanski stećak« (2013).
U obrazloženju ove nagrade, Mile Stojić u nekoliko rečenica sažima vrijednosti njena pjesničkog rada:
»Ako je u svojoj ranijoj poeziji opisivala raznolike životne prizore i fenomene, ljubavne zgode i nezgode i slike međuljudskog otuđenja u velegradskom miljeu, ili maštovito a s hladnom ironijom secirala život samog tijela i fiziološke procese u njemu, Stefanovićeva je u doba krvavog raspada zajedničke države stavila pod svoj skalpel svekoliko južnoslovensko ratno bezumlje, s izrazitim suosjećanjem sa žrtvama iz Bosne i Hercegovine i stradanjem grada Sarajeva. Bio je to njen protest protiv pomračenja ljudskog uma i rušenja osnovnih vrijednosti humanog i civiliziranog života…«
Zanimalo me je, što je Mirjanu Stefanović (koja je svoj život i pjesnički vijek provela između Beograda i svjetskih metropola) navelo da aplicira za boravak u Rezidenciji »Kamov«.
– Istina je da sam u životu mnogo putovala – oduvijek su me zanimale druge kulture i narodi pa sam svaki slobodni trenutak i zarađeni novac trošila na putovanja – ali sam zato »zanemarila« neke bliže destinacije.
Prvo more na kojem sam ljetovala bila je Opatija, još davne 1947. godine, a često sam odlazila i u Istru, ali u Rijeci sam sveukupno provela – dva sata. Želja mi je bila upoznati ovaj grad uz koji me vezuju i priče moga djeda, koji je u vrijeme Austro-Ugarske služio vojsku u Rijeci i na Brijunima. Još uvijek čuvam njegov dnevnik iz tog vremena…
Hrabra žena
Grad je divan, oduševljena sam impozantnim zgradama i upečatljivim fasadama koje svjedoče o njegovom prosperitetu u devetnaestom stoljeću. Rijeka nije pretenciozan grad poput Beča, a opet odaje svoju bogatu privrednu prošlost.
Što Vas je posebno impresioniralo?
– Obišla sam muzeje, bila na Trsatu, posjetila Opatiju, Bakar, sakupila sam mnogo zanimljivih informacija, a neke – za koje vidim ne znaju ni Riječani – pročitala u knjigama koje stoje na policama u Rezidenciji »Kamov«. Tako sam, primjerice saznala, da su i otac i brat Karoline Riječke bili engleski konzuli. Ona se hrabro došetala do engleskog zapovjednika i objasnila mu da ne mora pucati na grad, jer su ga Francuzi već bili napustili. Zato je s pravom Riječani spominju do danas.
Kad smo već kod žena, Vi ste druga žena koja je dobila pjesničku Nagradu »Desanka Maksimović« i prva kojoj je dodijeljen »Bosanski stećak«.
– Da, te su me nagrade podjednako obradovale koliko i iznenadile. Ja, naime, nikada nisam ništa poduzela da bih dobila neku nagradu, pa ih zato nisam ni očekivala. Bilo je u mom životu boljih i lošijih vremena, godina u kojima se honorarom za samo jednu objavljenu pjesmu u »Politici« mogla kupiti haljina, do ovog sad vremena kad se pisanje više uopće ne honorira. No, pjesnici pišu jer su na to navikli od malih nogu.
Održi plamen
Nagrada »Bosanski stećak«, koja se dodjeljuje u sklopu Sarajevskih dana poezije, rezultirala je knjigom izbora iz moje poezije, pod naslovom »Održi plamen«. Taj naslov, koji je ujedno i naslov jedne pjesme u knjizi, sugerira mladima da budu aktivni i ne potroše uzalud svoj život. Ne moraju svi pisati, kreativan se može biti i u kuhinji, i s iglom u ruci, i motikom u polju.
Osim stihovima, vi ste se vrlo aktivno uključili u antiratni pokret kao pripadnica Beogradskog kruga. Jeste li tih ranih devedesetih godina imali osjećaj da to djelovanje ima utjecaj na politička zbivanja?
– Beogradski krug okupljao je dvjestotinjak intelektualaca koji su željeli govoriti protiv rata. Među nama je bilo vrlo malo književnika – oni su smatrali da je mudrije šutjeti, a ja sam pak mislila kako moram govoriti, da me ne bi bilo stid jednoga dana kada me unuci budu pitali što sam radila za vrijeme Miloševića…
Pripadnici Beogradskog kruga sastajali su se svake subote u Domu omladine. U početku nam se svima činilo da su te sesije nešto jako važno, a onda smo shvatili da smo svi tu istomišljenici, koji razgovorima liječe dugogodišnji stres.
Tada sam počela pisati angažiranu poeziju, antiratne pjesme, koje su bile važne ne samo onima koji su mislili poput mene. Bilo je napada, smatrali su me izrodom, a za moje pjesme govorili da su nastale »pod Alijinim alaj-barjakom«. Tko je bio protiv rata u to vrijeme – bio je i protiv svog naroda, što nije bezazlena optužba. Zaobilazili su me izdavači, bilo je teško objavljivati.
Vašu vrijednu knjigu pjesama »Pomračenje« objavio je najprije slovenski izdavač Franci Zagoričnik iz Kranja.
– Nakon višegodišnjih pokušaja, »Pomračenje« konačno biva objavljeno i u Beogradu, u izdanju Beogradskog kruga i Centra za antiratnu akciju. Nisam imala pojma da se i oni bave izdavaštvom.
Kao osobi koja je studirala i živjela na različitim meridijanima, kako Vam je bilo u izolaciji za vrijeme Miloševića?
– Grozno. Bili smo muhe pod staklenom čašom, bez zraka.
Kako žive danas pjesnici i književnici u Srbiji? Iz naše se perspektive knjiga tamo čini dostupnijom (cijenom) i čitanijom (višim tiražima) nego kod nas.
– Bila sam urednica nekoliko biblioteka u »Nolitu«, koji je nekad bio istaknuti jugoslavenski izdavač. U to vrijeme nije bilo lako objaviti knjigu, jer se vodilo računa o kvaliteti, ali su tada pisci manje-više mogli živjeti od svog rada.
Danas u Beogradu imate pet dobrih privatnih izdavača, a ostali uglavnom objavljuju komercijalne knjige. Pisci su bijedno plaćeni. Nekada su se knjige poezije tiskale u tisuću primjeraka, dok je to danas jedva u tri stotine.
Osim pjesama koje ste počeli objavljivati jako rano – prve pjesme objavio vam je Oskar Davičo u »Delu« a imali ste svega 17 godina – vi ste autorica i brojnih dječjih knjiga i romana. Čita li se nešto od toga i danas?
