Valerija Jurešića poznaju mnogi knjižni djelatnici u Hrvatskoj. Još otkako je pokrenuo iznimne časopisne projekte »Homo volans«, »Nomad« pa konačno i »Op.a« figurirao je kao jedan od najinformiranijih nezavisnih stručnjaka na domaćoj knjižnoj sceni. Pokretanje projekta Knjižnog informacijskog sustava svojedobno je pak bilo oznaka jake nezavisne inicijative koja je na jednom mjestu trebala servisirati potrebe brojnih sudionika knjižnog tržišta. »Op.a« bio je pak ambiciozno najavljivan kao kulturni magazin i katalog knjiga.

  No onda su krenuli problemi, zaredale su optužbe njegovih bivših suradnika da je pokupio javne novce, a da nije isplatio honorare i Jurešić je gotovo nestao sa scene. Na Krku je zajedno sa suprugom Katarinom Mažuran Jurešić nastavio voditi knjižaru i festival »Pontes«, ujedno osnovavši atletski klub.

  No i knjižara i festival prirodno su išli svome kraju kao žrtve knjižnih procesa u Hrvatskoj koji nezavisnim inicijativama ostavljaju malo prostora. U tom trenutku ipak nije došlo do totalnog rasapa, nego baš suptotno. Supružnici u kratkom roku avansiraju: prvo Katarina Mažuran, s članskom iskaznicom HNS-a, postaje ravnateljica Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji, a onda Valerij Jurešić postaje kandidat HNS-a za gradonačelnika Krka, da bi po gubitku izbora postao novi, i prvi, pročelnik Upravnog odjela za kulturu, sport i tehničku kulturu Primorsko-goranske županije.

  S Jurešićem razgovaramo nakon točno tri probna mjeseca od stupanja na dužnost.

  Kako ste se snašli na novom radnom mjestu nakon ova tri mjeseca probnog roka? Imate li ideju što je vaš posao?

  – Znam što mi je posao – sve moje godine u nezavisnoj kulturi i sportu, brojni pionirski projekti u Hrvatskoj i inozemstvu, pripremali su me za ovo. Nakon dvadeset godina iz nezavisnog sam sektora prešao u upravu. To je za mene veliki preokret i promjena u perspektivi, novi izazov. Zadužen sam za javne potrebe cijele županije, gotovo tristo tisuća ljudi, 36 jedinica lokalne samouprave. Primjerice, dobili smo 811 prijavljenih programa samo na Javnim potrebama.

  Zapravo sam prvi pročelnik ovog Upravnog odjela. Dosad su kultura, sport i tehnička kultura bili s obrazovanjem i odgojem, te je većina sredstava i pažnje bila posvećena obrazovanju, a sad su kultura i sport u prvom planu.

   Stabilan proračun

Koliko je zaposlenih u Odjelu?

  – Četiri i pol. Pročelnik, tajnica koju posuđujemo, i troje službenika. Jedan kolega pokriva tri javne ustanove kojima smo osnivači, drugi pokriva Javne potrebe u kulturi i kolegica za cjelokupni sport, tehničku kulturu i europske projekte.

  A koliki vam je budžet? Je li bilo pozitivnih promjena otkako ste samostalni ili su i dalje mrvice?

  – Nisu mrvice. Prva politička odluka župana formiranje je samostalnog odjela za kulturu i sport. To me i privuklo. Druga je pozicija unutar proračuna, gdje imamo 6,6 posto proračuna. Po iznosu to je 21.771.000 kuna, s tim da će rasti zbog europskih projekata. A treća se vidi u činjenici da smo u svim sektorima proračunski rasli u odnosu na prethodne dvije godine.

  Tu su uračunate i plaće Odjela i ustanove?

  – Da, gotovo 10 milijuna kuna odlazi na tri ustanove: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej i Ustanovu Ivan Matetić Ronjgov. Od 4,5 milijuna kuna za sport većinu smo decentralizirali. Tehnička kultura dobila je 590.000, a na kulturu kroz Javne potrebe otišlo je 2,8 milijuna kuna.

  To je više od upola manje od riječkih Javnih potreba u kulturi. I to za cijelu županiju. Nije baš puno.

  – Mi nemamo dugove. Županijski proračun je iznimno stabilan, a realizacija u rokovima.

  Kako se distribuiraju sredstva?

  – U nekim segmentima visoko decentralizirano, prije svega u sportu. Od 4,5 milijuna kuna u sportu 220.000 kuna mi podijelimo za opremu, što zajedno sa 590.000 kuna za tehničku kulturu prođe kroz skupštinski odbor za sport i tehničku kulturu. Preostala sredstva za sport dijelimo savezima, a oni dalje. Mi ne odlučujemo što i kako rasporediti. Tako 330.000 kuna ide Savezu školskih sportskih društava, 210.000 kuna programima za osobe s invaliditetom, također Savezu, a Zajednici sportova PGŽ-a ide 2,7 milijuna kuna.

  Često se postavlja pitanje zašto mi nemamo izravan utjecaj na to kako se dijeli novac. Ali mislim da je tu riječ o decentralizaciji koja jako dobro funkcionira. Sportski klubovi formiraju županijske saveze, savezi formiraju Skupštinu koja odlučuje o podjeli sredstava, sve po transparentnim kriterijima. Tako su klubovi unutar istog sporta usmjereni jedni na druge, pa se izbjegava proračunska situacija pritiska jedan na jedan, u kojoj se svatko pokušava izboriti za sebe, konačno se boreći protiv vlastitih kolega. Taj problem prepoznajem u financiranju kulture.

  U tehničkoj kulturi najveći iznos ide Zajednici tehničke kulture PGŽ-a, ali to su sve mala sredstva. Tehnička kultura je kod nas realno postavljena kao ostatak socijalističkog modela, pa ipak ideja tehničke kulture je raditi s mladima na popularizaciji znanosti, tehnike, što mi se čini temeljnom idejom za razvoj društvenih resursa.

  Ali to će se teško dogoditi s niti 500.000 kuna.

Usitnjena priča

Kako je organizirana distribucija novca u kulturi?

  – Raspisuje se natječaj za javne potrebe i prijedlozi stižu, formalno ih obrađuje Upravni odjel, a onda idu pred Kulturno vijeće, koje šalje prijedlog na Skupštinu. Vijeće se inače bira na četiri godine, a ovo je na početku mandata.

  U kulturi smo imali 546 prijavljenih programa, a odobrili manje od 300. Traženo je 14,7 milijuna, a odobreno 2,8 milijuna kuna. Usitnjena priča. Od većih korisnika imamo Županijski bibliobus GKR, kojem ide 320.000 kuna, HNK s 350.000, a Osorske glazbene večeri i Festival malih scena dobiju po 50.000 kuna. Ostalo su sve mali iznosi.

  I ovdje dolazimo do glavne teme. Izrađujemo Strategiju kulturnog razvitka PGŽ-a za razdoblje od 2015. do 2020. Strategiju razvitka PGŽ radi Zavod za prostorno planiranje, a mi nastojimo u nju uvrstiti što više elementa strategije razvitka kulture i sporta.

  Što će konkretno strategija donijeti, što očekujete od vašeg posla u budućnosti?

  – Strategija treba dati neke odgovore. Primjerice, iz nekih dijelova Gorskog kotara nije stigao ni jedan prijedlog zadovoljenja javnih potreba. Slično je i s nekim otočkim jedinicama. Tu se vidi podkapacitiranost kulturnog sektora koja je alarmantna, a to je tek jedan od izazova koje vidim za strategiju. Ishod strategije će svakako biti i promjene u načinu financiranja kulture i sporta.

  Ali ako sada, i u takvim okolnostima, imate gotovo 15 milijuna kuna zahtjeva, a niti tri milijuna za podijeliti, kako uopće mislite početi rješavati taj problem?

Programi za stvaranje publike

Druga činjenica je da u svim segmentima kulture gubimo publiku. Često se to gubi iz vida jer smo koncentrirani na ono što se događa u Rijeci. Logično, jer je ona najvidljivija. Tu je HNK, kao gigant u proračunskom i produkcijskom smislu u odnosu na sve ostale. Nije nam u interesu taj vrh piramide uništavati, ali naš je posao proširiti bazu piramide. Ja ću sigurno insistirati na programima koji idu prema stvaranju publike, koji izmještaju kulturu iz ustanova i centara, osobito prema djeci i mladima, prema periferiji županije, društvenoj i teritorijalnoj.

  Iz prijašnjeg života imate iskustvo kulturnog djelatnika u manjem mjestu. Pa kako biste sada olakšali tom prijašnjem Valeriju?

  – Nisam producent. Ne mogu, niti ću se loviti u zamku da iz uprave nastupam kao organizator kulture po mom guštu. Sve mora doći s terena. Mi možemo promijeniti model financiranja, davati podršku u pristupu EU fondovima i obrazovati. Želim pomoći takvim malim »producentima« kulture iz županije tako da svojim sadržajima stignu do više ljudi, a njihovoj lokalnoj publici da donesu više novih sadržaja. To su neke novosti koje ćemo predstaviti do kraja godine koje će pomoći.

  Kakva je suradnja bila s Kulturnim vijećem? Kako je izgledalo i kako će vijećanje izgledati u budućnosti?

  – Ja se nisam uključivao u rad Kulturnog vijeća i nisam promijenio ništa u prijedlogu. Tek kad su sve potvrdili rekao sam im što očekujem od njih u izradi strategije. Poneke su moje ideje i uznemirile. Recimo, ne vidim središnju svrhu financiranja u rastu količine kulturnih artefakata – knjiga, slika, koncerata… – mene zanima povećanje broja pročitanih knjiga, učinaka kazališnih predstava, da idemo prema publici. Naravno, ne tako da mjerimo komercijalni učinak, nego da potaknemo kreativan inovativan pristup, traženje publike u obrazovnim ustanovama, na javnim mjestima, u sredinama bez kulturnih ustanova.

   Samoubojstvo književne scene

  – U tih 20-ak godina mog aktivnog rada u nezavisnoj kulturi i sportu bilo je puno toga. Puno je stvari pokrenulo druge procese, ali ni na čemu od toga ja više ne radim. Knjižara »Pontes« kao zadnja, koju je vodila moja supruga, zatvorena je već tri godine. Krasna priča, 10 godina jedine otočne knjižare u Hrvatskoj. Festival »Pontes« iz kojeg je izrasla knjižara je došao do prirodnog završetka.

  Atletski klub, koji sam pokrenuo prije šest i pol godina, sad je profesionalni atletski klub iz kojeg sam potpuno izašao.

  Što se KIS-a tiče, knjiga.hr postoji, vegetira i nadam se da će se naći netko da ju iskoristi za inicijativu koja bi donijela bitnu promjenu na nakladničko-knjižnoj sceni u Hrvatskoj. Toj sceni koja je napravila samoubojstvo potreban je neki novi vjetar.

  Svojedobno je ostalo dosta repova iza vas. Dio djelatnika na knjižnoj sceni optuživao vas je da ste im ostali dužni brojne honorare. Jeste li to sanirali ili je samo potonulo u zaborav?

  – Izdavaštvom sam se bavio od 1995. i studentskih novina »Homo volans«, pa je došao magazin »Nomad«, pa »Op.a«; to su prije svega bili kolektivni projekti kulturnog aktivizma, koji su se uvelike oslanjali na volonterski rad. U svima njima honorari uglavnom nisu isplaćeni. Prije svega meni.

  Ali optužbe su išle u smjeru da ste vi uzeli novce, javne novce, ali da niste isplatili dogovoreno i zasluženo.

  – Nije potonulo u zaborav nego u stečaj kao i mnoge druge kulturno-poduzetničke priče. I ja sam osobno izgubio mnogo svojih novaca u toj tvrtci. Tko god nije bio s produkcijske strane i vidio što znači nakladništvo, pogotovo medijsko nakladništvo u razdoblju 90-ih i nultih, kada su propali i mnogi koji su se kretali puno bliže mainstreamu nego što smo se mi kretali, teško će shvatiti kakva su to vremena bila.

   Stranačka knjižica

Vas i vašu suprugu Katarinu Mažuran Jurešić, ravnateljicu Hrvatskog muzeja turizma u Opatiji, u javnosti povezuju s tzv. stranačkim uhljebljenjima. Naime oboje ste članovi HNS-a. Kako se nosite s time?

  – Ako je to da smo članovi HNS-a sve što je važno nakon više od dva desetljeća našeg kulturnog rada, onda je teško odgovarati na takve ocjene. Katarina je nakon godinu dana rada ostvarila rekordnu godinu muzeja u financijskom, promidžbenom i programskom aspektu. Te stvari su javne. Ali kod nas doći u priliku da te mjere prema tvom rezultatu, učinku, užasno je teško. Samo loša vijest je dobra vijest.

  Ali je li uopće moguće uspjeti bez stranačke knjižice? Vi ste iz pozicije nezavisnih kulturnjaka kojima ne ide baš najbolje, nakon jačeg stranačkog angažmana (bili ste uostalom kandidat HNS-a za gradonačelnika Krka) oboje avansirali u životu. Biste li dakle uopće imali priliku biti ovdje bez stranačkih knjižica?

  Tada shvatiš da nemaš izbora, da se kao što kažu, politika bavi tobom, ako se ti ne baviš njome. Angažirao sam se prvo lokalno, kao potpora bratu i ocu u HNS-u, a kasnije i kao kandidat za gradonačelnika.

  Nisam obavljao nijednu važniju funkciju u HNS-u, ni lokalno. Kao ni moja supruga. Mi smo unutar HNS-a prepoznati po onome što smo unijeli u HNS, a ne kao stranački karijeristi. S druge strane, stranke su infrastruktura liberalne demokracije za koju se ova zajednica odlučila. Nadam se da će i moj rad doprinijeti promjeni percepcije politike, koju se danas cinično gleda kao rad za svoju kratkoročnu korist.

  No nije tu samo pitanje kratkoročne koristi, iako je u vašem slučaju politika pomogla da dođete na pozicije na kojima se nalazite. Radi se i o moralnom segmentu priče, segmentu kolateralne odgovornosti i za poteze i uvjerenja jednog Radimira Čačića ili Vesne Pusić.

  – To nije moralni aspekt. Svi smo mi čvorovi umreženi u niz društvenih odnosa, članovi mnogih društvenih struktura. I stranka je jedna zajednica i ti nikad ne možeš odgovarati za sva djela svih članova svoje zajednice. Naravno da se ne slažeš sa svime i to pokušavaš riješiti unutar zajednice. Ali kada bih osjećao da ne mogu bitno utjecati na to kakav je HNS i kakva će biti Hrvatska u kojoj HNS djeluje, istupio bih.

  S druge strane, ne bih rekao da je politika puno pomogla. Katarina i ja ne bi bili tu gdje jesmo da nemamo svojih stručnih i aktivističkih biografija, prije svega.