Ministarstvo kulture svake godine izdvaja sredstva za podupiranje izdavačke djelatnosti, no ne odobrava posebna sredstva za prijevode. Uz to, sredstva se odobravaju samo za one knjige koje stručno povjerenstvo Ministarstva ocijeni kulturno vrijednima, dok sva ostala literatura ostaje bez ikakve potpore.

   – Strateški je prioritet ministarstva podupiranje primarne književne proizvodnje, naročito one domaćih autora, ali se sufinancira i objavljivanje vrijednih publicističkih i znanstvenih knjiga – kazao je Hini pomoćnik ministrice kulture Vladimir Stojsavljević. Ministarstvo kulture sufinancira prijevode hrvatskih autora na strane jezike u izdanju inozemnih nakladnika, dok se prijevodi djela stranih autora na hrvatski sufinanciraju indirektno, kroz potporu nakladniku za izdavanje knjiga – pojasnio je Stojsavljević. Prošle je godine do listopada odobreno nešto više od 61 tisuće eura za 47 programa potpore stranim nakladnicima za objavljivanje prijevoda djela hrvatskih autora na strane jezike.

   Domaćim je nakladnicima za objavljivanje prijevodne literature u 2013. odobreno gotovo 2,3 milijuna kuna što je u okvirima ranijih godina. Glavni urednik VBZ-a Drago Glamuzina ističe da tim sredstvima ministarstvo podupire objavljivanje kvalitetne inozemne literature koja nema toliko čitateljstvo da bi ju inače bilo isplativo objavljivati. »Sredstva koja MK odobrava namijenjena su izdavačima kako bi se uopće upustili u izdavanje nekog kvalitetnog stranog djela za koje u startu znaju da ga neće prodati u više od 500 primjeraka« – kaže Glamuzina. No, i ta se sredstva slijevaju ravno na račune izdavača. Bez obzira koliko novca dobio, izdavač sam odlučuje koliko će platiti prevoditelja.

   – Književno prevodilaštvo u Hrvatskoj trenutačno je u paradoksalnoj situaciji. S jedne strane izdaje se golem broj prijevodnih naslova koji čine glavninu našeg izdavaštva. S druge strane, prevoditelji su podcijenjeni su u medijima, ali i u svojem poslovnom okruženju, odnosno u odnosu s izdavačima – tvrdi predsjednica Društva hrvatskih književnih prevodilaca Petra Mrduljaš Doležal.

Srozavanje pismenosti

– Potplaćeni prevoditelj je nemaran i užurban, a to su dvije osnovne stupice koje upropaštavaju prijevode. Već sada tržište obiluje traljavim prijevodima, a s obzirom na čitanost prevedene literature, to izravno dovodi do daljnjeg srozavanja pismenosti – upozorila je Mrduljaš Doležal.

   – Najšira javnost slabo je osjetljiva na kvalitetu prijevoda, čemu je razlog opće srozavanje pismenosti u zemlji i nebriga o jeziku, pa takve čitatelje ne zanima tko je preveo knjigu koju su pročitali. Upućen čitatelj, osjetljiv na jezik, odmah će osjetiti (ne)kvalitetu prijevoda i pri izboru knjige bit će mu itekako važan podatak tko mu je omogućio čitanje autora koji je knjigu napisao na engleskom, francuskom ili turskom jer zna da je kvaliteta prijevoda presudna za uživanje u knjizi. – kaže Mrduljaš Doležal.

   Hoće li neka knjiga zaživjeti u nas, uz druge čimbenike ovisi i o vještini prevoditelja. Riječ je o zvanju koje zahtijeva dobro formalno obrazovanje, široku erudiciju kakva se ne uči u školama, upućenost u jezike i kulture, cjeloživotno usavršavanje i umjetnički dar – istaknula je Mrduljaš Doležal. »Takav stručnjak valjda ipak mora po satu zaraditi više od kućne pomoćnice, što nije uvijek slučaj!« – kaže.

   Prevoditeljski honorari iz godine u godinu padaju, prvo uz sveprisutno izgovaranje na gospodarsku krizu u zemlji, a potom i uz pozivanje na krizu u poslovanju pojedinog izdavača. Književno prevođenje danas se svelo na razinu hobija i posla za zanesenjake, budući da se od njega ne može živjeti.

   Uz to, mnogi sudionici u lancu proizvodnje knjige, kao što su vlasnici izdavačkih kuća, urednici knjižnih portala, pa čak i neki urednici u izdavačkim kućama, književno prevođenje smatraju tek tehničkim poslom, upozorila je Mrduljaš. »Tragično je što ni pojedini urednici ne razlikuju dobar prijevod od lošeg i oba plaćaju jednako slabo i zakašnjelo« – kaže ona.

   No, postoje različiti modeli, pa tako VBZ primjerice ima svojeg »kućnog« prevoditelja Petra Vujačića kojemu plaća mjesečni iznos, a on prevodi samo za njih, dok su oni preuzeli obvezu da mu osiguraju dovoljno tekstova za prevođenje.

Dvije strane

– S obzirom na to da je prosječna naklada u Hrvatskoj još uvijek tisuću do tisuću i pol komada, udio prijevoda u kalkulaciji troškova je velik i izdavaču ga je vrlo teško, gotovo nemoguće povećati. U prosječnoj izdavačkoj kalkulaciji prevoditelj je taj koji dobiva najviše sredstava – tek poslije njega dolazi autor, pa izdavač, pa lektor – smatra Petra Ljevak.

   Prosječan pregled prihoda i troškova izdavanja knjiga stranih autora, kako navodi, za nakladu od tisuću komada uz prosječni opseg od tristotinjak stranica, pokazuje da u ukupnom prihodu od oko 130 tisuća kuna na prijevod odlazi gotovo 11 posto. Za autorska se prava izdvaja nešto manje – oko 8 posto, za lekturu i korekturu oko 3 posto, a trošak tiska knjige iznosi oko 10 posto.

   Prevoditelji na to uzvraćaju: »Kad bi bar tako bilo!«. To uopće nije točno. Na primjeru prosječne knjige od tristo kartica, plaćene po trenutno prosječnom honoraru, to jednostavno ne drži vodu – ističe Mrduljaš Doležal.

   Prosječna cijena prijevoda, prema navodima izdavača, iznosi 4 do 6 eura (30 do 45 kuna) po autorskoj kartici teksta za prijevod s engleskog jezika, dok za jezike koji su nešto rijeđi ili se teže nađe prevoditelje, ta cijena varira. Prevoditelji time nisu zadovoljni. Naime, ako radi 22 dana mjesečno po osam sati na dan, prevoditelj ne može zaraditi prosječnu hrvatsku plaću, pogotovo ako si sam uplaćuje doprinose.

   – Takvo stanje logično vodi tome da književno prevođenje više ne može biti jedini izvor prihoda – kazala je Mrduljaš Doležal.

   Specifičan problem u nas je i to što je cijena prijevoda ista bez obzira na to u koliko se primjeraka naslov proizvodi – manje naklade donose i nepovoljnije kalkulacije, što ruši cijenu prijevoda. Nakladnici također ukazuju na različitu pozicioniranost velikih i malih izdavača na tržištu. »Naše pozicije jednostavno ne mogu biti iste i ravnopravne, jer izloženost naših knjiga u knjižarama nije jednaka« – kaže Matulić iz »Lumena«.

   Argumenata ima i s jedne i s druge strane. Iako se po pitanju novca nastavlja borba prevoditelja s vjetrenjačama, ipak nije sve tako crno.

   – Dobro je to što se na hrvatskim fakultetima otvaraju studiji književnog prevođenja, te je književni prevoditelj priznat u klasifikaciji nastavno-umjetničkih zvanja, što otvara prostor za unaprjeđenje znanosti o prevođenju u Hrvatskoj i za usmjereno školovanje – istaknula je Mrduljaš Doležal.