Franjo Deranja (1947) svom respektabilnom i razgranatom (tematski i vrstovno) opusu pridružuje novo prozno djelo »Salonski pilko« (nakladnici Društvo hrvatskih književnika – ogranak Rijeka i Glosa d.o.o. Rijeka, 2013). 

  Riječ je o mozaiku proznih uradaka različite vrstovne pripadnosti, od proznih crtica do novelističkih struktura. U nadahnutom (iskričavom) pogovoru, s ironijskim nabojima na račun aktualne društvene zbilje, urednik i pisac Igor Žic naziva Deranjine prozne tekstove »nediscipliniranom knjigom«, »neobičnim rukopisom«, »knjigom neodrediva žanra«. 

  Za razliku od dosadašnjih proznih djela (romana), »Salonski pilko« predstavlja autora crtičara koji, na neki način, nastavlja tradiciju hrvatskih crtičara, primjerice, Matoševa »Iverja« i »Novog iverja« te »Lišća« Frana Mažuranića. 

 

Dvadeset proznih struktura

Knjiga obuhvaća dvadeset proznih struktura različitih naslova i različite tematike: Red, Oslonac, Podne, Preskakanje, Dvojnici, Košulja, Pulena, Karte, Ključ, Majstori, Primirje, Kum Duga, Godine, Agencija, Glava, Ime, Lilit, Početak, Privid. 

  Zagonetni naslovi najavljuju raznovrsne tematske raspone u lokalnim i širim okvirima te galeriju likova koji pripadaju različitim socijalnim, nacionalnim, povijesnim, kulturnim, umjetničkim i političkim sredinama. Likovi iz neposredne lokalne životne zbilje te likovi iz internacionalnoga povijesnoga, znanstvenoga i umjetničkoga kruga. Uz svako povijesno ime koje se uključuje u pripovjedni tekst autor u fusnotama navodi podatke, bio-bibliografske. Tako beletristički tekst dobiva znanstvene podatke o osobama koje se u njega uključuju. 

  Nakon naslova, pripovjedni tekst (fabulu) i likove najavljuju podnaslovi u obliku vlastitih i posuđenih aforizama, citata, komentara. Primjerice: »U svakom falsifikatu krije se nešto autentično«; »Sitnice čine savršenstvo, a savršenstvo nije sitnica« (Michelangelo)… 

  Osim podnaslova, pripovjednu strukturu otvaraju grafički markirane rečenice (stilografski postupci) koje najavljuju narativni tijek, razvijanje teme različitim pripovjednim tehnikama: »Jednom, nekad davno, sve je počelo neredom«. »Kada su peronisti 1953. skandirali Buenos Airesom, nitko nije mogao biti ravnodušan… Cipele da, knjige – ne!«. »Umro je pjesnik!«… 

 

Pripovjedne tehnike

U pripovjednom tekstu izmjenjuju se različite pripovjedne tehnike: narativna, deskriptivna, dijaloška – raspravljačka (raspravljački dijalog), diskurzivna (traktati). Narativna tehnika u službi je razvijanja fabularnoga tijeka, deskriptivna u službi opisivanja prostora (interijera i eksterijera), dijaloška u funkciji karakterizacije likova, raspravljačka kao podvrsta dijaloške karakterizacije. Narativni tijek prekidaju diskurzivne dionice koje sadrže autorove refleksije o temama koje pokreću pojedini likovi. Diskurzivne dionice predstavljaju učenoga pripovjedača koji se kreće u različitim znanstvenim obzorima (obzorima filozofije, sociologije, povijesti, politologije, psihologije, informatike…). 

  »Salonski pilko« predstavlja galeriju likova iz različitih socijalnih, geografskih, povijesnih i kulturnih sredina – od žitelja maloga grada do povijesnih ličnosti iz bliže i daljnje prošlosti. Tu su domicilni žitelji, turisti, ribari, umjetnici, vojni glazbenici, znanstvenici, liječnici, emigranti… 

  Čitatelji će prepoznati likove koji pripadaju aktualnoj društvenoj, političkoj i kulturnoj stvarnosti u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. 

  »Salonski pilko« može se tumačiti kao svojevrsna literarna kronika maloga grada i njegova svakodnevnoga javnoga i obiteljskoga života. Osim užeg, lokalnog određenja, u pojedinim proznim strukturama, pred čitateljima se otvaraju širi prostori na internacionalnoj razini. 

  Očekivani čitatelji »Salonskoga pilka« moći će doživjeti zadovoljstvo, čitateljski užitak i zahvalnost autoru za zanimljivo duhovno suputništvo.