Vječna priča Lewisa Carrolla

Alisa u zemlji aluzija

Igor Duvnjak

Djelo »Alisa u zemlji čudesa« Charlesa Lutwidgea Dodgsonea ili Lewisa Carrolla puna je aluzija na ljude iz njegove okoline, a iako ga kritičari smatraju izvrsnim primjerom književnih priča bez logičkog smisla, generacije velikih i malih čitatelja štite ga od prolaznosti



Rijetko tko bi se u naše doba volio naći u ulozi Alise, junakinje antologijskog djela »Alisa u zemlji čudesa«, iz jednostavnog razloga što bi ga smatrali zbunjenim i izgubljenim u prostoru i vremenu, pa otuda i rečenica – zbunjen si kao Alica u zemlji čudesa. To djelo koje prati odrastanja brojnih generacija djece diljem svijeta slavi 150 godina postojanja. 


Počelo je, naime, s »Alisinim avanturama pod zemljom (»Alice underground«), što je u biti prva verzija »Alise u zemlji čudesa« Lewisa Carrolla. On je originalni rukopis, koji je sam i ilustrirao, darovao malenoj Alici Liddell za Božić davne 1864. U knjizi su bile pripovijetke koje je on sam pričao toj Alici i njezinim sestricama Lorini i Edith tijekom jednog poslijepodneva dvije godine ranije. Bilo je to točno 4. srpnja 1862. Prva verzija njegovog slavnog fantastičnog romana je skraćena »Alisa u zemlji čudesa« kojoj su kasnije pridodani neki likovi i događaji kojih nema u »Undergroundu«, kao primjerice skupina Ludoga klobučara, Ožujski zec i još neki junaci tog fantastičnog svijeta. 


Alberta Cammarata koja je za »Stampu alternativu« napisala uvodnik o ovom djelu, ističe važnost stabla s vratima kroz koja će Alisa ući u taj čudesni svijet. Vezuje se, naime, na keltsku tradiciju koja smatra hrast jednim od svetih druidskih stabala. On simbolizira povezanost između neba i zemlje. Hrast, u keltskom narječju duir, predstavlja prava pravcata vrata koja povezuju ljude s bogovima s jedne i s našom nutrinom, s druge strane. Etimološki je stoga jasno da su vrata udubljena u deblu pravi keltski simbol koji je u ovom slučaju, prema Cammaratinom tumačenju, znak koji objašnjava Alisin prelazak u jednu stabilniju fazu nakon što je doživljavala dotadašnje promjene svojih dimenzija.    

Zečja rupa


»Alisa u zemlji čudesa«, u originalu »Alice’s Adventures in Wonderland« je izašla 1865. Autor je Charles Lutwidge Dodgson, čovjek sklon razmišljanju, samozatajnosti i simbolizmu, stoga je djelo objavio pod pseudonimom pod kojim je slavan i danas, pod imenom Lewis Carroll. Priča je to o djevojčici Alisi koja je pala u zečju rupu u fantastični svijet naseljen osebujnim stvorenjima.




Kažu da je priča puna aluzija na autorove prijatelje, i općenito ljude iz njegove okoline, te da je pričom aludirao na lekcije koje su učenici britanskih osnovnih škola morali učiti napamet. Priča ima malo veze s logikom, roman koji je do danas popularan i među odraslima i među djecom ide nekim svojim, teško shvatljivim putem mašte. Kritičari ga smatraju jednim od najkarakterističnijih primjera žanra književnih priča bez logičkog smisla.


Nastavak knjige je »Alisa s one strane ogledala« koja sadrži i slavnu besmislenu pjesmu Jabberwocky, odnosno Hudodrakija u hrvatskom prijevodu Antuna Šojana. Knjiga je doživjela brojne kazališne, filmske i televizijske adaptacije, a izraz »zemlja čudesa« je postao sinonim za mjesto sa sanjarskim, fantastičnim osobinama, dok se izraz »zečja rupa« smatra izrazom za putovanje u nepoznato. 


Dobro znana priča govori o Alisi koja se dosađuje sjedeći na obali rijeke jednog ljetnog dana, dok njezina sestra čita knjigu. Ugledala je Bijelog zeca koji stalno govori da kasni. Pošla je za njim u zečju rupu koja je bila vrlo duboka i kroz nju je lagano padala. Ponovo je u hodniku ugledala Bijelog zeca koji je ušao u lijepi vrt. I ona je htjela ući unutra, no nije mogla jer je bila prevelika. Na stoliću u bočici s napitkom pisalo je da popije sadržaj. Kada ga je popila, smanjila se, ali su vrata bila zaključana. Da bi došla do ključa, pojela je kolač s porukom »pojedi me«, no umjesto da bude još manja, povećala se.


Naišao je Bijeli zec koji se uplašio kada je ugledao Alisu. Ona se ponovno smanjila, ali toliko da je pala u bocu vode. Gušter Bill, pomoćnik Bijelog zeca, Gusjenica koja puši lulu, Cerigradska mačka, Ožujski zec, Ludi klobučar, zec s trubom, agresivna kraljica, miroljubivi kralj i vojnici na kartama za poker, konji koji su igrali kriket pri čemu je loptica jež, a palice su ptice plamenci, sve su to likovi u knjizi. Alisa se na kraju probudila, u svom domu. Shvatila je da je to sve bio san.    

Predavač na Oxfordu


Junak ovog velikog jubileja, Charles Lutwidge Dodgson, poznatiji pod pseudonimom Lewis Carroll, rođen je 27. siječnja 1832. u bogatoj obitelji u Daresburyju i Chersiru. Studirao je matematiku na Oxfordu, gdje je kasnije i radio kao predavač. Karijeru predavača mu je otežavalo mucanje. Priča se da je Carroll bio sramežljiv i da je stalno krio ruke crno-sivim rukavicama.


Unatoč mucanju, Carroll je bez problema pričao s djecom koju je često fotografirao. Imao je sedam sestara. Tijekom piknika 4. srpnja 1862. Carroll je počeo pričati dugu priču Alice Liddell, kćeri Henryja Georgea Liddella, ravnatelja njegova koledža. Alice je umrla 1934. »Alisa u zemlji čudesa« je nastala iz ovih priča, najprije pod nazivom »Alisine avanture pod zemljom«.


Dogsonu se toliko svidjela pričica da ju je poslije zapisao i ilustrirao s 37 ilustracija. Na dnu posljednje stranice teksta zalijepio je fotografiju Alice Liddell, koju je sam izradio. Nastavak, »Alisa i čarobno ogledalo«, pojavio se 1871. Njegov život i rad postali su izvor špekulacija, a njegovo istraživanje granica smisla i besmisla je inspiriralo brojne psihološke studije i novele. U vrijeme izdavanja, Alisine avanture su smatrane dječjim knjigama, ali sada ih se promatra u drugom svjetlu. Virginia Woolf je izjavila: »To nisu knjige za djecu, to su knjige u kojima mi postajemo djeca«. Lewis Carroll je umro je 1898. u sestrinoj kući. Cijeli život je ostao samac.