Ključni sadašnji i bivši akteri slovenske politike za pitanje Ljubljanske banke ne prihvaćaju najvažniji zaključak Velikog vijeća Europskog suda, prema kojem je stara devizna štednja pitanje građansko-pravnog odnosa štediša i banke, a ne problem sukcesije, kako je to skoro dva i pol desetljeća uvjeravala službena slovenska politika
RIJEKA Ni slovenski političari, a niti financijaši koji su aktivno sudjelovali u kreiranju slovenske politike kojom je Slovenija devedesetih godina uzurpirala deviznu štednju hrvatskih i bosanskohercegovačkih građana – iako formalno poštuju konačnu presudu Europskog suda za ljudska prava kojom je Slovenija proglašena odgovornom za kršenje prava štediša Ljubljanske banke – zapravo ne prihvaćaju njezine temeljne zaključke.
Ključni sadašnji i bivši akteri slovenske politike za pitanje Ljubljanske banke, poput slovenske premijerke Alenke Bratušek, visoke slovenske predstavnice za pitanja sukcesije Ane Polak Petrič i njezina prethodnika na toj dužnosti Rudija Gabrovca, bivšeg guvernera slovenske središnje banke i glavnog slovenskog pravnog stručnjaka u pregovorima s Hrvatskom Franca Arhara, i dalje, naime, ne prihvaćaju najvažniji zaključak Velikog vijeća Europskog suda, prema kojem je stara devizna štednja pitanje građansko-pravnog odnosa štediša i banke, a ne problem sukcesije, kako je to skoro dva i pol desetljeća uvjeravala službena slovenska politika.
Bespuća sukcesije
Stoga i visoka predstavnica za sukcesiju Polak Petrič, i nakon što je Europski sud presudio da Slovenija treba isplatiti sve devizne štediše Ljubljanske banke izvan Slovenije, poziva na nastavak pregovora o sukcesiji, i dalje smatrajući kako bi taj problem trebao biti riješen u okviru sukcesije. Europski sud, međutim, u svojoj presudi jasno zaključuje kako sukcesija ne može biti alibi za sustavno dugogodišnje kršenje ljudskih prava štediša: njihovo pravo na zaštitu imovine i učinkovito pravno sredstvo.
Pritom Ljubljana nema nikakvih jamstava da bi sukcesijski pregovori, na kojima se dogovara implementacija sporazuma o sukcesiji bivše države iz 2001. godine, u dogledno vrijeme mogli biti nastavljeni.
Za njihov nastavak, naime, potrebna je suglasnost svih pet republika bivše države, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, dok se šesta, Crna Gora, odrekla svojih sukcesijskih potraživanja u korist Srbije.
Zadnji zajednički sastanak o sukcesiji održan je prije pet godina, a zanimljivo je da je jedini sastanak koji je u međuvremenu dogovoren, i to prošle godine, bio otkazan zbog bolesti – slovenskog predstavnika.
Slovenski pregovarač za Ljubljansku banku Arhar – koji obrazloženjem da Slovenija nije imala novca za isplatu štediša Ljubljanske banke također negira presudom verificiranu činjenicu da je novac štediša završio u Sloveniji – ističe da je Slovenija u pregovorima s Hrvatskom oduvijek zastupala stajalište da se na problem Ljubljanske banke u Hrvatskoj treba gledati kao na cjelinu, odnosno da se uz obveze banke prema štedišama, odnosno pasivu banke, uzmu u obzir i potraživanja banke prema hrvatskim poduzećima, njezina aktiva, iako je upravo u tome »istočni grijeh« slovenske strane prema hrvatskim štedišama Ljubljanske banke.
Naime, upravo je Arhar bio guverner slovenske središnje banke kada je 1994. slovenski parlament, u noći s 26. na 27. srpnja, na tajnoj sjednici, u tajnoj proceduri, donio poseban Ustavni zakon kojim je osnovana Nova ljubljanska banka.
Ustavnim zakonom su dugovi banke prema štedišama, odnosno Arharova pasiva, ostavljeni »staroj« Ljubljanskoj banci, dok su imovina i potraživanja banke, odnosno aktiva, preneseni na novoosnovanu Novu ljubljansku banku.
Cilj tog ustavno-pravnog pothvata bio je onemogućiti isplatu deviznih štednih uloga štedišama Ljubljanske banke izvan Slovenije, čime su bez svoje ušteđevine ostali deseci tisuća štediša u Hrvatskoj i BiH.
Politička odluka
No sada Arhar poziva da se na poslovanje Ljubljanske banke gleda kao na »cjelinu«. Bivši predstavnik za sukcesiju Gabrovec pak misli da bi Slovenija trebala proglasiti stečaj Ljubljanske banke, kako bi banka mogla naplatiti svoja potraživanja u Hrvatskoj.
Prema riječima njegove nasljednice Polak Petrič, ako Slovenija mora plaćati dugove Ljubljanske banke onda je »vjerojatno smisleno razmišljati o tome što je imovina banke«, priznavši, međutim, da Ustavni zakon, koji je odredio status Ljubljanske banke, predstavlja »problem«, jer nije riječ samo o »poslovnoj odluci«.
Dakako da nije riječ o poslovnoj, nego o političkoj odluci, jer je odluka o donošenju Ustavnog zakona, kojim su štediše ostavljene »na suhom«, bez mogućnosti da se naplate, bila prvorazredna politička odluka.
No isti taj Ustavni zakon, koji je sve ove godine bio ključ ove velike i pomno smišljene financijske operacije, kojom su štediše ostali bez svojih uloga, nakon konačne presude Europskog suda postaje svojevrsni bumerang i uteg za slovenske javne financije, na štetu poreznih obveznika, a u režiji slovenske politike i financijskih stručnjaka.
No ipak ne misle svi slovenski stručnjaci isto. Poznato je da ekonomist Jože Mencinger, koji je početkom devedesetih bio ministar gospodarstva, godinama ponavlja kako je Slovenija morala isplatiti štediše Ljubljanske banke, a i pokojni Aleksandar Bajt, jedan od najvećih slovenskih ekonomista, prema sjećanju Zvone Dragana, jednog od vodećih slovenskih financijaša iz osamdesetih, kako piše tjednik Mladina, tvrdio je da je osnivanje Nove ljubljanske banke, kojom je Slovenija građansko-pravne ugovore sklopljene između štediša i Ljubljanske banke promijenila u sukcesijsko pitanje, bilo »nedopustivo«, smatrajući da će to imalo »dugoročne negativne posljedice«. Upravo se to i dogodilo.
