Predsjednička kampanja u svojoj je drugoj polovici i vrijeme je da se malo pozabavimo time kako predsjednički kandidati komuniciraju i kakve su sve poruke u stanju odaslati. Na Ivana Vilibora Sinčića ne treba trošiti mnogo riječi. On je barem po jednom rekorder: nikad u povijesti predsjedničkih izbora tako minoran kandidat nije dobio toliko velik medijski prostor. Naprosto, na ruku mu je išla činjenica da su kandidata samo četiri, ali na njegove poruke, poput one da je nezaposlenost mladih zapravo genocid, ne treba trošiti ni prostor ni vrijeme.
Predsjedničkom kandidatu Milanu Kujundžiću baš i ne ide najbolje još otkako je zaratio s antifašizmom u Ustavu. Inače, to je bio rijetko neinteligentan politički potez kojim si je Kujundžić gotovo potpuno zatvorio vrata centra i svoju je potencijalnu biračku bazu sveo na desnicu i radikalnu desnicu. Kujundžiću ne nedostaje verbalnih prijetnji, a cilj tih prijetnji su njegovi kolege političari. U srijedu navečer je poručio da će većina onih koji su sada na političkoj sceni s nje otići, a neki i »u zatvor čistiti WC«. Čini se da čovjeku uopće nije jasno kakvi su izbori pred nama i za što se kandidirao.
Dakle, nakon 28. prosinca s političke scene može otići jedan političar (Ivo Josipović) i to samo izgubi li izbore već u prvom krugu. Zanimljivo je Kujundžićevo shvaćanje uloge predsjednika države u demokratskom sustavu: on bi čim postane predsjednik uredovao i određivao kome je mjesto u zatvoru, a potom bi se bavio i zatvorskim mikromenadžmentom, odnosno organizacijom rasporeda čišćenja zahoda.
Predsjedničkom kandidatu Ivi Josipoviću zasad ide paradoksalno. Dobro mu ide kada ne govori o svom programu i kada reagira na napade političkih protivnika, a posebno mu predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko manirom vrhunskog nogometnog krila neprestano izvanredno nabacuje. Najbolji Karamarkov centaršut bio je onaj o izboru predsjednika države u Saboru čime je do političkog besmisla omalovažio kandidatkinju vlastite stranke Kolindu Grabar Kitarović. Mnogo mu lošije ide kada pokušava razgovarati o svom programu i novom ustavu. Ako ustavna materija u kampanji nije preapstraktna za profesora Pravnog fakulteta, čini se da jest za birače.
Kolinda Grabar Kitarović mnogo je toga izjavljivala, a natpisnika ovih redaka najviše je osupnula kad je kazala »dolazim iz težačkoga kraja, ali se bez ikakvog osjećaja manje vrijednosti rukujem s najmoćnijim ljudima svijeta. Uvjeravam vas da – ako sam to napravila za sebe – napravit ću to i za Hrvatsku«. Pitanje je zašto Grabar Kitarović misli da bi netko tko je iz težačkoga kraja trebao imati ikakav osjećaj manje vrijednosti pred bilo kime, pa i najmoćnijm ljudima svijeta. Drugo je pitanje zašto ona misli da je rukovanje s nekim odraz uspjeha i zašto bi se uspjeh nečijeg predsjednikovanja trebao mjeriti time s kime se rukuje za Hrvatsku. Ako je tom doskočicom htjela kazati da je u karijeri mnogo napravila i daleko došla, valja se prisjetiti Nikite Sergejeviča Hruščova, a s njime se Grabar Kitarović vjerojatno ne želi uspoređivati. Za vrijeme posjeta Sjedinjenim Državama koncem pedesetih godina ugostila ga je u Los Angelesu holivudska krema. Jedan od najvećih filmskih mogula mu je, ne bi li mu dočarao američki san, ispričao kako potječe iz siromašne grčke obitelji, a sada je jedan od najmoćnijih ljudi Hollywooda. Hruščov mu je hladnokrvno odgovorio da je on u djetinjstvu čuvao krave imperijalista, a sada je predsjednik vlade Sovjetskog Saveza.
