Četiri nova romana već su spremna, a pet je u pripremi. Sve su to istinite priče iz života. Mi uvijek pišemo nešto što je istinito, što se događa i o čemu moramo progovoriti. Ponekad to nije iz naše klinike. Ova druga se, na primjer, zove »Crnački znoj«. Tu smo situaciju vidjeli i nismo mogle reagirati. Tu je mala nijema djevojčica od pet godina i sve izgleda kao funkcionalna obitelj na van, ali u četiri zida nešto se strašno događalo
Svaki pisac, a i izdavač u Hrvatskoj, zna da je velik uspjeh rasprodano prvo izdanje knjige od 1.000 primjeraka u samo tri mjeseca. A baš je to uspjelo opatijskom književno-terapeutskom dvojcu Larí Marí s njihovim prvijencem »Bez ljubavi i mržnje« u izdanju Naklade Ljevak. Knjige već neko vrijeme nije bilo u knjižarama, užarili su se telefoni, što izdavačevi što oni obiju autorica: »Nema knjige u knjižarama! Šaljite nove!« Melem za svačije uši, pogotovo u kontekstu smanjene kupovne moći hrvatskih građana i velikih problema s kojima se suočava desetkovani hrvatski izdavački prostor. Novi primjerci polako već pune knjižare, što nam je poslužilo kao šlagvort za razgovor s dvojcem koji svojim djelovanjem prkosi nekim ustaljenim pravilima, no koji, čini se, itekako zna što radi. Proza koju Larissa Kunić i Marieta Kola promoviraju podnaslovljena je »prozom koja liječi« i zapravo je produžena ruka, pa i u marketinškom smislu, onoga što rade kao energetski, odnosno intuitivni terapeuti u svojoj dugo godina uspješnoj klinici u Opatiji. Nije to klasičan self-help, pravdaju se autorice, navodeći da je možda ova prva knjiga više terapeutska, ali da će drugih devet biti drugačije.
Fenomen Larí Marí djeluje kao dugo čuvana tajna. Vi zapravo već dugo radite i pišete, uostalom iza vas je deset napisanih, a jedan objavljeni roman. Kako ste »nanjušile« trenutak i odlučile izići baš s ovim romanom, a ne nekim od drugih zgotovljenih? Larí: Nismo ništa »njušile«. Sve baziramo na intuiciji. Znale smo da ovaj roman mora izaći prvi, jer je prvi i napisan. Radile smo puno godina na ovome; pišemo već 20 godina, samo to nitko nije znao. Radeći s ljudima, proučavajući ih, ali i radeći na sebi, skupile smo u deset godina puno teka u ormaru, raznih slučajeva, psihoanalize, ali i pjesme, priče… A onda se sve poklopilo, počele smo spajati književnost i psihoanalizu. Tad je ovaj roman, sada nazvan »Bez ljubavi i mržnje«, imao drugačiju formu i drugo ime i smatrali smo da nije bio spreman za izlazak. Ali pisale smo dalje. A kad napišeš još devet romana izbrusiš pisanje, talent, i shvatiš u što se stvarno razumiješ. Ali istina je da smo se nakon 10 napisanih romana, a nijednog objavljenog, počele pitati jesmo li pisci i treba li to uopće objaviti. Pa smo spremile svih tih 10 romana u konobu. I sad, je li to znak od Boga, ja to ne znam drugačije protumačiti, ali prošlo je nekoliko dana od toga i ja sam kupila »Goniča zmajeva« Khaleda Hosseinija, pročitala roman i raspala se totalno, emocionalno i psihički. I to nam je bio znak da se vratimo u konobu, uzmemo tih 10 romana, uzmemo prvi i potpuno ga preradimo i kažemo: »To je sad to«.
Duhovni pristup
Kako je došlo do toga da pišete zajedno? Marí: Ona je zapravo prva krenula. Ja bih iščitavala to što je ona napisala i dodavala nešto svoje. Prvo sam samo vikala na nju (smijeh). Je li onda Larí bila racionalna, a vi emotivna karika? Larí: Pa i ne. Ali ona ima tu emocionalnu dubinu. Marí: Ja volim otići još dublje od onog što se čini da može. Larí: Ali onda ona to maltretira, jer voli duplo dublje. Pa joj ja onda kažem da nisam Meša Selimović ili Proust. Ja pišem onako kako osjećam i spajam to s psihoanalizom. A mislim da je to dobro jer te takvo pisanje kao čitatelja uvuče u radnju i nesvjesno ti servira rad na sebi.
Je li psihoanaliza vaša ljubav ili ste je proučavali i kroz formalno obrazovanje? Odnosno kakvo je vaše formalno obrazovanje? Larí: Srednja medicinska škola, pa na Medicinskom fakultetu viši fizioterapeut, ali to je bila samo osnovna baza pa smo krenule u specijalizirane terapije. Marí intuitivnu, a ja energetsku. Međutim, kad se tako rodiš da osjetiš senzibilitet čovjeka, njegove probleme, bez škole, to onda proučavaš uvijek. Ovdje kod nas psihologija je više matematička znanost i vodi u sasvim drugom smjeru. Mi smo tu došle s druge strane, kroz duhovni pristup. Kad vidiš čovjekov problem, a onda ili dodirom na stolu ili razgovorom rješavaš stvari. Pa smo tako specijalizirale psihosomatiku, što je grana gdje ti takneš određene točke kod čovjeka koje ga otvore, na plakanje, razgovor itd. A većinom se ti blokovi nalaze na tijelu. Jedna od sintagmi koja se najviše spominje u romanu jesu emocionalni blokovi. Što je to i jesu li po vama oni uzrok problema? Larí: Oni su najveći uzrok svih problema. Često je čak i fizički problem odraz emocionalnog. Kad se rodimo, mi povučemo fizičku genetiku a onda i emocionalnu, a o tome nitko ne razmišlja. Recimo naši majka i otac nisu radili na sebi, ili vuku nešto od svojih roditelja, i to se prenosi i na nas.
Proza koja liječi
Vaši romani produžena su ruka vaše terapije. Proza koja liječi, kažete u podnaslovu. I tu se nude dva aspekta: glavni lik traži stručnu pomoć kad shvati da se ne može sam nositi sa svojim problemima, ali okreće se i vjeri. Je li to recept? Larí: Duhovnost bilo koje vrste te ispunjava, i vodi te, samo što to nije uvijek dovoljno. Ponekad treba stručna pomoć čovjeka koji će ti objasniti kako nešto riješiti. Jer veliki emocionalni blok može ti pomutiti razum i percepciju stvarnosti. Tada Crkva ne može dati potrebne odgovroe jer nije stvar samo u molitvi. Ti moraš moći doći do svojih dubina. Zato postoji psihoanaliza. Ali kad spojiš vjeru i duboki rad sa stručnjakom, onda je to pravo.
Gdje su se ukrstili putovi Larí i Marí? Larí: U Medicinskoj školi. Zapravo ona je mlađa od mene dvije godine, pa se tamo i nismo puno družile. Ali zajedno smo otvorile privatni posao i tu smo skužile da se odlično nadopunjujemo. Kad ja odradim svoj, energetski dio, onda ona preuzima intuitivni. Tako je i u romanima. Ja napravim bum, a onda pegla detalje. Ja sam bučni tip koji puno priča, a ona onaj mirni iz pozadine, koji sve proučava. Ono što meni promakne, ona vidi. Ja bih eksplodirala da ne reagiram i ne kažem što mislim. I zato mislim da nas ljudi vole. Uostalom, već 20 godina nama je krcato na poslu. Uvijek smo radile od srca ono što smo znale i to ljudi prepoznaju. Kako dalje izgleda proza koja liječi? Koliko je romana spremno i kad se očekuju prinove? Larí: Četiri su spremna. S time da je idući potpuno spreman izaći 2015. godine. Za ove druge ne možemo reći da su baš potpuno spremni.
O kakvim se pričama radi u tim romanima? Larí: Sve su to istinite priče iz života. Mi uvijek pišemo nešto što je istinito, što se događa i o čemu moramo progovoriti. Ponekad to nije iz naše klinike. Ova druga se, na primjer, zove »Crnački znoj«. Tu smo situaciju vidjele i nismo mogle reagirati. Tu je mala nijema djevojčica od pet godina i sve izgleda kao funkcionalna obitelj na van, ali u četiri zida nešto se strašno događalo. Da je bilo tko izvana reagirao ne znam bi li bilo dobro ili loše. I to nas je mučilo dugo i morale smo to napisati. Sve se odvija u tri dana, u toj kući, strašno, a mislim da će čitatelj sam prosuditi što napraviti. Tu ne nudimo odgovore, svaki čitatelj mora odlučiti za sebe. Radnja treće knjige odvija se u javnoj kući. Govori se o velikoj seksualnoj traumi, kakve ljudi često imaju, a ne znaju kako da se s tim nose. Onda odlaze u javnu kuću misleći da će tamo naći odgovore. Glavni lik tamo pokušava spoznati svoju prošlost, a onda bude uvučen u razne događaje. Uvijek zapravo ti događaji oko nas upiru prstom u ono što moramo riješiti. Ali ključna stvar je potražiti pomoć kad čovjek ne može sam? Larí: Da. S time da je prvi roman više terapeutski, a ovi ostali manje nude odgovora i potpuno su različito pisani.
U planu i film
Ono što kod vas plijeni je sigurnost u nastupu i u to što radite. Jednom kad ste odlučile da je to to, nije bilo uzmaka. Rekle ste mi ranije i da znate da će od prve knjige sigurno biti i film? Larí: Nina Violić nam se smijala kad smo o tome razgovarale, ali mi mislimo da će se taj film snimiti u Francuskoj i da će glavnog lika Bluea glumiti francuski glumac… Uostalom, i imena u romanu su internacionalna… Larí: Da. To je namjerno tako, s time da se nama jako sviđaju franscuski filmovi jer oni provuku duboku psihoanalizu na ležeran način. Zato smo i nas dvije Larí i Marí. Ako ipak ne bude Francuska, bit će onda ili Amerika ili Engleska. Ali bit će sigirno, ide taj roman van, samo moramo pronaći kanal.
