Roman "Karte, molm!"
Zanimljiva mi je činjenica da mi na »ovim prostorima«, usprkos velikom broju zlodjela, nemamo pojave direktne osvete. Imamo osvete u ime kolektiva, uglavnom prema nevinima, ali direktnih primjera da se žrtva zlodjela osvetila zločincu nemamo. Kod nas ne postoji primjer Shosanne iz Tarantinovih »Nemilosrdnih gadova«
Kad je mladi pisac Marko Dejanović (Banja Luka, 1982.) pisao svoj prvi roman »Karte, molim!«, objavljen u Sandorfu, nije ni sanjao da će 2015. godine dobiti nagradu HDP-a »Janko Polić Kamov«. A budući da nije ni sanjao, nije mogao znati da će njegova priča, koju pokreće teška nesreća vlaka, imati veze upravo s jednom Kamovljevom pričom – »Katastrofom« – koju je mladi »prokleti pjesnik« napisao nakon što je kao sedamnaestogodišnjak doživio tešku nesreću vlaka. Dejanović – priznaje – nije čitao tu priču i odmah introspektivno promišlja čitanje. – Čitam redovito, ali i dalje premalo čitam. Uvijek nanovo otkrijem da sam premalo toga pročitao. Često na pitanje jesam li čitao »iks ipsilon«, posramljen priznajem da nisam. Evo i sad smo započeli tako. Ako želim izbjeći daljnje samosramoćenje, imam izbor: ili početi lagati – nije da bih bio ispitivan o detaljima pa razotkriven – ili više čitati.
No kako vam se čini ta životna udaljena poveznica?
– Zanimljiva slučajnost. Ne volim biti praznovjeran i slučajnostima davati neka viša značenja.
Idemo dalje s Kamovom. On je, naime, često pisao u prvom licu i mnogi kritičari složni su da je teško odijeliti Kamova autora od njegovih likova. Vaš glavni junak zove se Marko Dejanović i pišete u prvom licu. Je li to provokacija za pitanje koja se piscima uvijek postavlja: koliko je pisca u vašim djelima/likovima, a on uvijek odgovara da nisu likovi i pisac jedno?
– Sve što ću reći samo su naknadna tumačenja, a ne sjećanje na trenutak i što mi je bilo u glavi u trenutku kad sam glavnom liku prvi put dao svoje prezime. To je bio intuitivan potez, a koliko znam samog sebe, sigurno u tome ima i malo bahatosti, neophodne da bih išao provocirati. Ali ima i važnijih argumenata za to imenovanje. Uvijek, barem dijelom, pišem o samome sebi. Vjerujem da je svima tako.
Onda je tu i osnovna pretpostavka za razumijevanje drugih ljudi, pa tako i likova u pričama. A osnovna pretpostavka za razumijevanje je da se uživiš u tog čovjeka ili lika, da u sebi nađeš tog drugog. Vjerujem da je to moguće i da jedino tako likovi neće biti stereotipizirani. Svaki čovjek u sebi ima sve ljude i sve zamislive ličnosti, samo ih treba pronaći.
Relacija Beograd – Zagreb
Dalje, znam kako sam zavolio knjige i čitanje još kao dijete. I kako sam počeo maštati da pišem nešto svoje. U pozadini toga nije bilo to što sam se zaljubio u pisce, nego u likove. I htio sam biti lik u nekoj od tih priča. Davanjem mojeg imena glavnom liku romana na neki način sam si ispunio tu želju. Dakle, imam nekoliko »opravdanja«, a vjerojatno bih našao još poneko pri sljedećim čitanjima. Malo mi je čak i krivo da nudim svoja tumačenja, jer me strah da ću tako vezati ruke čitatelju u njegovim mogućim tumačenjima.
Zapravo, evo sad mi je palo na pamet još jedan prilog za tumačenje. Ja baš i nemam neko unikatno ime. I pomalo zavidim ljudima s jedinstvenijim imenima. U srednjoj školi u razredu nas je bilo četiri Marka. I više nego potrebno za klub zastupnika u Saboru. Znam da u karlovačkoj bolnici postoji dr. Marko Dejanović. Znam jer mi ometa pretragu kad se idem guglat. U selu mog oca u bosanskoj Posavini sam na groblju našao i nadgrobnu ploču na kojoj mi je pisalo ime. Možda mi je u glavi, pri imenovanju lika, bila i misao – »Ako već u stvarnom svijetu nemam ekskluzivno pravo na svoje ime, što ga ne bih ubacio u svijet romana«.
Koliko je relacija Beograd – Zagreb na kojoj putuje vaš vlak važna?
– Važna je. Nije mi zamislivo da bih o traumama koje proizlaze iz relacije Beograd – Zagreb mogao uvjerljivo pričati da sam odabrao neku drugu relaciju. Da ne odletim u svu silu tumačenja kao na prošlom pitanju, prva ideja za roman mi je došla dok sam putovao sa Sajma knjiga u Beogradu kući i maštao putem. Nije mi nikada ni pala na pamet opcija da uzmem neku drugu relaciju. To da vlak putuje na toj relaciji je i »štaka« za lakše čitanje košmara glavnog lika, za lakše uživljavanje u njega. Neka druga relacija bi bila beznačajna za ovaj roman.
Roman je strukturiran u više priča, koje prepričavaju četvorica likova, nadgleda ih kondukter, a labavo povezuju fantazmagorije glavnog junaka prije, za vrijeme i poslije nesreće. Kada znamo da se likovi zovu Ivan, Luka, Matej i Marko, neizbježna je asocijacija na četiri evanđelja i Isusa. Koliko vam je važna i kako utječe na priču?
– To je bila više racionalna nego intuitivna odluka pri pisanju. Nikada mi nije lako imenovati likove. Asocijacija je ovdje dakle namjerna. Tok misli je išao nekako ovako: Želim da se roman može čitati i kao priča o tom glavnom liku, kao nekakav portret. Evanđelisti su svi pričali priče o samo jednom liku – Isusu. Ako svojim nositeljima priča dam imena evanđelista, čitatelj će moći zaključiti da i oni zapravo ne pričaju o sebi, nego o glavnom liku romana.
Roman se može čitati i bez da se to primijeti, mislim da sve i dalje funkcionira, tako da to nije od neke presudne važnosti. Ali može se i ući još dublje u iščitavanje značenja, svaki čitatelj s nekim svojim pogledima i jednako vrijednim čitanjima. Važno mi je to naglasiti zato što na neki način kvarimo ljudima čitanje – oduzimamo im ovdje onaj trenutak pri kraju romana kada i četvrti »evanđelist« nastupa i sami shvate ovu asocijaciju pa odlože knjigu i razmisle »što ovo znači?«.
Meni su takvi trenuci pri čitanju jako dragi pa želim naglastiti da ima još toga za otkriti i u ovom detalju, ali i da su po cijelom romanu posijane druge detektivske igrice bez pogrešnog odgovora.
Treba se boriti
Svako »evanđelje« upućuje na određeni univerzalni kompleks, pa tako ima promišljanja smrti, apokalipse, taštine… ali možda je najveći »page turner« »evanđelje« po Mateju, ili priča o osveti. Što možemo kao pojedinci, a i kao društvo napraviti u vezi s »kontroverznim poduzetnicima« koji u uspinjanju prema vrhu ne biraju sredstva, pa značilo to i (pred)ratno silovanje/ubijanje ili »samo« zastrašivanje osoba pogrešnih krvnih zrnaca?
– Prvo, samo kratko o osveti. Meni je zanimljiva činjenica da mi na »ovim prostorima«, usprkos velikom broju zlodjela, nemamo pojave direktne osvete. Mi imamo osvete u ime kolektiva, uglavnom prema nevinima, ali direktnih primjera da se žrtva zlodjela osvetila zločincu nemamo. Kod nas ne postoji primjer Shosanne iz Tarantinovih »Nemilosrdnih gadova«.
A sad, ovo drugo. Kao društvo ne možemo ništa napraviti. Čim krenemo razmišljati da trebamo nešto kao društvo napraviti, već razmišljamo što bi drugi trebali napraviti i kako da maknemo odgovornost sa sebe. Nema kruha od ufanja u društvo ili državu. Djelovati možemo samo kao pojedinci i pozivati druge da se solidariziraju s nama te se solidarizirati s drugima. Valja se boriti, koliko svatko od nas može u dosegu svog djelovanja. Je li to izlazak na izbore, odlazak na prosvjed, odnošenje zimske odjeće za pomoć izbjeglicama…?
Iz biografije autora
Marko Dejanović diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Dugo je radio kao novinar, a sada »vodi agencijsko poslovanje« u agenciji Newsroom. Piše priče koje je objavljivao u hrvatskim, srpskim i crnogorskim časopisima, novinama i zbornicima, a knjigu kratkih priča »Belzebubov notes« objavio mu je Izdavački studio Čekić u Beogradu 2011.
Što je najvažnije, treba se informirati i obrazovati pa onda pokušavati stvarati, treba se u krugu svog dosega boriti afirmirajući pozitivne vrijednosti, samopouzdano preuzeti odgovornost za sebe i pouzdati se u ljude oko sebe da će činiti slično. A prije nego što krenemo u mijenjanje svijeta, trebamo se obračunati sami sa sobom. Treba naći fašista u sebi, svi ga imamo, najmanje jednog, upoznati se s njim pa ga šamarati dok ne oda koji ga je strah napravio. Onda se treba narugati tom strahu, jer strah ne podnosi smijeh. I treba budno paziti na sve svoje strahove, čim ih izgubiš iz vida oni se razgoropade i prave svinjarije.
U jednoj rečenici: treba se boriti i naći način za uživanje u borbi. Poza neutralnosti ništa dobro ne donosi, samo je maska za strah.
Kaže kondukter, kojeg ću zvati Isus, da svaka prava priča ima pouku, odnosno da ako nema pouku onda nije priča nego vježba, trening. Slažete li se s njim?
– U mom čitanju bi kondukter prije bio Sveti duh – jako mi je zanimljivo ovo drugo čitanje. Ali, avaj, nije na meni da zadovoljim svoju znatiželju ovdje, nego da odgovaram. Priča treba imati pouku. Tvrdnja je provokativna, ali s poukom te tvrdnje se slažem, priča treba obogatiti naše znanje o sebi ili svijetu oko sebe. Ta tvrdnja je i u romanu kao poruka čitatelju, molba da uloži trud, pokaže volju za spoznajom.
Koja je onda pouka priče »Karte, molim!« kako je vi vidite? Barem ono što možete reći a da se dodatno ne naruši čitateljsko otkrivanje ove priče o osamljenosti i neukorijenjenosti.
– Teško se razdvojiti na autora i čitatelja, možda i nemoguće. Kao autor ja sam htio posijati mali milijun poruka, ali pouke svemu na kraju daje čitatelj. Nisam siguran da ima smisla pokušavati zgnječiti sve to u samo jednu pouku, ali sam siguran da bih ja bio najlošiji izbor za taj pothvat.
Amater na stand upu
Dijelovi priča, a i neke cijele priče strukturirane su po pravilu komičarskog preuveličavanja i zvuče kao početna činjenica dovedena do apsurda. Koliko vam je iskustvo stand upa pritom bilo važno i kako vam to ide?
– Smjer je bio obrnut. Iskustvo stand upa je došlo nakon pisanja romana. Čak je i povod bio unutra – napisao sam jedan dio u kojem lik »pametuje« o fotolovu na jelena i kasnije pomislio da je to materijal za stand up. Volim razmišljanje tjerati do kraja i to se vidi i u pisanju, ali i u stand upu.
Ali ja sam u stand upu i dalje amater. Pohodim uglavnom Open mic večeri u Studiju smijeha i tamo prestravljen na pozornici tražim samog sebe. Očajavam nad lošim nastupima i guštam u euforiji kad uspijem iznenaditi i nasmijati publiku. Pozivaju me povremeno da nastupam i s profesionalcima, pa sam si umislio da nisam najgori koji se pojavio na toj sceni.
Radili ste kao novinar, a sada »vodite agencijsko poslovanje«. Jeste li to pobjegli s broda koji tone?
– Ne vjerujem da brod tone, samo se mijenja, a mijene su bolne. Radio sam desetak godina kao novinar. Zadnjih šest u crnoj kronici. Sigurno sam više puta nego što je zdravo izrazio nekome sućut. No u egzistencijalnom pogledu bio sam relativno siguran. Za prelazak na Newsroom presudno je bilo što sam imao priliku da osmislim nešto čega na našem medijskom tržištu nije bilo. Imao sam ideju i odlučio da bi bilo iracionalno ne pokušati je ostvariti.
Izjavili ste da se nakon romana vraćate kratkim pričama. Jeste li u njima više »doma« i što možemo očekivati od vaše sljedeće knjige?
– Zbirka priča je napisana, ostali su završni radovi: krečenje zidova, ugradnja kuhinje pa da se čitatelju preda ključ u ruke. A na računalu je već ideja za sljedeći roman. Došla mi je pri posjeti ljetnom kinu u Visu. Nemam pojma što će od toga biti. Spominjem to samo zato što se meni u glavi trenutno vrti rečenica s prizvukom ljutnje: »Idi, piši taj roman!« Tako da se u ovom mom svemiru u lubanji ja zapravo spremam vratiti romanu.
A od zbirke priča se može očekivati da bude najbolje što sam objavio. Takvo očekivanje je korektno. I u njoj ima tematiziranja iskorijenjenosti, samo dublje i iskrenije. U nekim pričama sam prvi put savladao strah i išao raditi fikciju na temelju stvarne fabule. Ima nekih teških priča, ali ima i nekoliko njih koje su mi urnebesno zabavne. U zbirci je i puno igre s pripovjedačima. Ma ima svašta, osposobili smo tu knjigu najbolje što smo znali i uskoro joj valja zaputiti se u svijet…
