Koncept nacionalnog kazališta, koje je nastalo u 19. stoljeću u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, u doba borbe za nacionalnu emancipaciju, je preživljen. Frljić svojim predstavama pokušava te ankrone predodžbe o kazalištu dekonstruirati
ZAGREB Nakon projekcije filma »U glavnim ulogama: Nestabilni bjeloruski elementi« redateljice Madeleine Sackler u Dokukinu KIC-a redatelj Oliver Frljić, dramaturg i redatelj Mario Kovač te srpski performer Miroslav Nune Popović poveli su zanimljivu raspravu o snazi i važnosti političkog teatra 90-ih i danas, povezujući trenutno političko stanje u Bjelorusiji, s Hrvatskom i zemljama bivše Jugoslavije danas i nekad.
Riječ je o filmu čija se radnja odvija 2010. godine tijekom opresije KGB-a nad disidentima, odnosno 16 godina nakon što je predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko preuzeo vlast tijekom raspada SSSR-a.
Dok se približavaju novi predsjednički izbori sumnjive regularnosti, KGB se okomio na osnivače Slobodnog kazališta –Nikolaja Kalezina, Nataliju Kaliadu i Vladimira Ščerbanja – koji su, zajedno sa svojim kolegama, razapeti između borbe za svoju umjetnost i borbe za vlastitu sigurnost i sigurnost svojih obitelji. Film, koji se sastoji od prokrijumčarenih snimki i necenzuriranih intervjua, publici pruža pogled izbliza na pokret otpora koji se istodobno razvija na pozornici i na ulicama.
Potreba za slobodom
– Slično je s političkim teatrom bilo i u Hrvatskoj devedesetih godina – kazao je Frljić dodavši da, ako se izuzme rad redatelja Branka Brezovca, u institucionalnim kazalištima 1990-ih nije bilo političkog teatra. On se odvija na nezavisnoj sceni koja se borila protiv ideološke matrice koja danas se vraća. U nacionalnim kazalištima devedesetih, opisuje on situaciju tada, postavljale su se predstave poput »Ognjišta« Mile Budaka, potpisnika rasnih zakona u NDH, ili se pak na pozornici zagrebačkog HNK-a slavio rođendan Franje Tuđmana uz bespogovorni angažman većine glumaca.
Popović je protagoniste filma, članove Slobodnog kazališta, nazvao svojom braćom i sestrama, naglasivši da je »potreba za slobodom duboka unutarnja snaga koju ne može zaustaviti niti jedan režim, pa bio on i totalitarstički, a poanta je – po njemu – da se umjetnika ne može spriječiti da se izrazi, da govori i da bude slobodno biće«. Film je Popovića podsjetio na njegova subverzivna djelovanja pod Miloševićevim režimom, performanse koji su se odvijali na ulicama, izvan institucija u kojima nije htio participirati.
– Nisam htio biti dio režima pa sam radio na ulici stječući tamo publiku jer sam se bavio temama koje su ih se ticale i koje su ih zanimale. A s publikom se dobiva i moć koje se režim itekako bojao, ukazao je Popović na subverzivnu snagu performansa.
Od subverzivnosti do intendanture
Kao prijelomni moment za politički teatar u Hrvatskoj Frljić je istaknuo smrt Franje Tuđmana nakon koje se otvorio prostor za politički teatar u institucionalnim kazalištima. Odgovarajući na Kovačevo pitanje kakav bi ishod izbora bio 2000. godine da je Tuđman još poživio, riječki intendant je izrazio sumnju da bi došlo do mirne predaje vlasti. Vjerojatnije je – po njemu – da bi se ponovio scenarij sa svojedobnim izborom zagrebačkog gradonačelnika.Danas Frljić govori s pozicije mainstreama, kao kazališni intendant, no, kako kaže, u njegovoj se kazališnoj poetici ništa nije promijenilo. On i dalje radi kao i onda na nezavisnoj sceni, samo za to ima bolju platformu. Nekad je bilo »no budget«, a sada ima određena sredstva, bolju infrastrukturu i veću vidljivost.
– Ne može se stvarati estetika bez etičke baze, drži se svog aksioma Frljić, a budući da je kazalište trom medij, on se obilato koristi snagom medija koji mu svjesno ili nesvjesno pomažu da njegova poruka dopre do većeg broja ljudi. Prema njegovom mišljenju, u današnje vrijeme nacionalno kazalište ne smije biti samo poprište izvedbe klasičnih komada i mjesto produciranja društvene malograđanštine. Također, preživljen je koncept nacionalnog kazališta koje je nastalo u 19. stoljeću u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, odnosno u doba borbe za nacionalnu emancipaciju. Iz tih razloga Frljićevo poimanje kazališta pokušava te ankrone i filistarske predodžbe o kazalištu svojim predstavama dekonstruirati.
Očekivano, aludirajući na aktualna politička zbivanja, moderator Kovač je Frljića upitao kako je premostio put od subverzivnosti do intendature, na što je on ponovio da je ulazak u instituciju, ma koliko prijetila opasnost od pacifiziranja, korištenje prilike da se pokuša mijenjati društvo. S time s složio i Nune Popović, kazavši da treba koristiti pozornice kazališnih institucija kako bi se ljudima dao teatar u njegovoj iskonskoj funkciji, odnosno kako bi se u kazalištu konačno govorilo o temama koje ljude zaista zanimaju, a to nije čest slučaj s kazališnim repertoarima na ovim prostorima.Nevidljivi izvori moći– Nažalost ljudi s kojima želim komunicirati ne dolaze u kazalište. Ili nemaju novaca, ili nisu kulturalno kompetentni da ga prate. Mi zaboravljamo da smo razvili jedan specijalistički kazališni kod koji je razumljiv tek uskom krugu ljudi i krajnje je vrijeme da kazalište približimo običnom čovjeku – kazao je Frljić parafrazirajući velikog belgijskog kazališnog umjetnika Jana Fabra da asocijacija na teatar ne treba biti kultivirana dosada.Iako politički teatar ima potencijal društvene promjene, Popović je uočio današnju poraznu ljudsku neosjetljivost na tuđe probleme. Mnogi će, gledajući ovaj bjeloruski slučaj, reći »Pa zašto se ovi bune?«, a po njemu je pravo pitanje zašto drugi šute. Šute, iako su debelo su obespravljeni i u sustavu liberalne demokracije.Današnji je problem, uviđaju sva trojica, što su izvori moći slabo vidljivi ili nevidljivi i upravo u nedostatku utjelotvorenja neprijatelja oni vide razlog zbog kojeg je posljednjih godina raspršena subverzivnost kako u umjetnosti, tako i na drugim poljima društvenoga djelovanja. Nezavisna scena danas, za razliku od one prije dvadesetak godina, nije subverzivna već – kako definira Kovač – dominira novi cirkus i fetišistički eskapizam. – Ljudima je ponestalo nade, onoga što ih je pokretalo devedesetih. Mislili su da će do promjene doći, ali to se nije dogodilo. Nikad se nije dogodio 6. oktobar. Došli su neki drugi ljudi, preuzeli energiju ulice i zloupotrijebili je. Ljudi su se naprosto umorili od jalove pobune, konstatirao je Popović posvemašnju društvenu apatiju. Međutim, istaknuo je, ako su se stariji i umorili, vrijeme je da neki novi klinci stupe na scenu. Za početak, ulični performansi su idelano mjesto za borbu.
