Filmovi Woodyja Allena preživljavaju zahvaljujući nekom »dragom i dalekom sjećanju«. Stalno živimo u sramežljivim pokušajima reaktiviranja »magije na mjesečini«, a autor nas umjesto mjesečine opet vraća racionalizmu, predstavljajući nam prototip »nerazumnog čovjeka«.

Za Allena, on je još jedna varijacija na Dostojevskog koji ga proganja još od sedamdesetih, kad se u »Ljubavi i smrti« u ulozi »militantnog kukavice« natjecao sa slavnim ruskim piscem tko je od njih dvojice veći mizantrop. Nešto kasnije, nanovo će se vratiti Dostojevskom u »Zločinima i prekršajima«. Tu ljubav sada podcrtava njegov lik sveučilišnog profesora Abea (»Volim ruske pisce, posebno Dostojevskog, on je kužio stvari« – kaže profesor).

Zločin kao vitalni serum

Riječ je dakle o čovjeku koji pokušava sabotirati racionalni filozofski pristup, pri čemu Allenovi citati sežu u rasponu od Kanta i Kierkegaarda do Husserla i Hannah Arendt. A ubojstvo jednog  nepravednog čovjeka treba Allenu da reaktivira mehanizam hitčkovskog McGuffina (»Nepoznati iz Nord Expressa« samo je jedna od brojnih poveznica). No ovdje nije riječ o zamjeni ubojstva, već o ubojstvu bez motiva, što bi policiji trebalo otežati istragu. Ubojstvu korumpiranog suca u nadi da će njegovom smrću svijet, »barem u sićušnoj mjeri«, postati bolje mjesto za život. Ubojstvu kao terapiji kojom se profesor Abe rješava impotencije i započinje živjeti punim plućima.

Opsjednut Dostojevskim, on će izvršiti zločin da bi nanovo okusio život. Poput »Zagonetnog ubojstva na Manhattanu« (1993) i »Senzacionalne vijesti« (Scoop, 2006), zločin postaje vitalni serum, nešto poput afričke šljive koja ne pada.

Allenov lik studentice Jill (glumi je Emma Stone, ona ista koja u finalnom kadru »Magije na mjesečini« iz 2014.  biva združena sa svojim mađioničarem), nanovo preuzima ulogu Allenove muze i alter ega. U njoj ima puno više Allena nego u Abeu, čija je »konzervativnost na liberalni način« naizgled puno bliža njegovim svjetonazorima. Partner joj je alkoholizirani i depresivni profesor koji se ukazuje u njenom obalnom gradiću. Film se, dakle, temelji na dvostrukoj naraciji – s jedne strane imamo glas u offu same studentice, a s druge tu je i glas profesora. Time Allenov komad postaje svojevrsna hidra s dvije glave. Policijska komedija i metafizička drama.

Allenovska heroina

Komedija je u stvari anti-romantična jer su Stone i Phoenix portretirani kao nemogući par.

Emma Stone je dakle tipična allenovska heroina, u isti mah nevina i metodična, ali i maštovita gotovo na nivou delirija. Za nju je istraga ubojstva svojevrsni izvor nemira, ali i takmičenja, spajajući etiku i strategiju. U tome i jest ljepota njena lika, iako su naše simpatije na strani sumanute Parker Posey u ulozi usamljene profesorice Rite koja traži od svog povremenog ljubavnika Abea da je spasi od nesretnog braka.

Što dakle ostaje od Allenove kinematografije? Možda odgovor može dati profesor Abe u onom sjajnom dijalogu tijekom večere sa studenticom, kad ju je pokušao odvratiti da se zaljubi u njega. »Zašto?« – upita ga ona. »Zato jer si ti bolja od mene«, kaže joj on, poklonivši joj staru knjigu poezije. Allen dakle još ima snage pronaći svoju »muzu« i pokloniti joj film, ona emotivna »sjećanja na zvjezdanu prašinu« kao jedini mogući odgovor na autorovu ljudsku i profesionalnu krizu. Film je to koji stavlja zarez na autorovu karijeru. Onaj famozni truffautovski »noćni vlak« koji je Allenov opus nekoć citirao.