Šampanjci su popijeni, torta pojedena, a zavjesa se spustila tek u 7.15 sati ujutro u ponedjeljak, 9. studenoga, kad su omjeri dva najjača bloka u Hrvatskoj u potpunosti izjednačeni. Pa ipak, predstava ne samo da još traje, nego se sve ono što se događalo za izbornog dana i noći čini tek kao uvod u pravi šou – bitku za slaganjem parlamentarne većine.

Sve to bilo je, osim ako fundamentalističko vjerno niste htjeli vjerovati anketama, očekivano i u tjednima pred izbore. I sve što se zbilo od ponedjeljka naovamo opravdalo je sva očekivanja vezana za zgusnutost i dramatičnost zbivanja. Uključujući i činjenicu da se rasplet još ne vidi i da je moguće da se postizborni šou protegne kroz tjedne, a možda i mjesece koji slijede.

Tko će na kraju s kim i kako – pokazat će budućnost. Ono što je, međutim, brutalno jasno jest činjenica da se u domaćoj javnosti oko rezultata izbora i zbivanja nakon njih opet pletu »mitovi i legende« koji sa stvarnim stanjem nemaju ama baš nikakve veze i koji su za informiranost demosa, što je osnovni uvjet za kvalitetnu i funkcionirajuću demokraciju, razarujće opasni.

Dajte zraka Mostu

Ako je hrvatska medijska scena pokazala u posljednjih desetak godina ijednu strastvenu sklonost, onda je to ona da svoje dojučerašnje superheroje, ljude koji su gotovo genetski obdareni izostankom bilo kakvih mana, u roku od samo nekoliko dana uvalja u blato kao potrošene likove, hodajuće prevare i amoralne horizontale. Ne treba imati, uostalom, predugo pamćenje da se svi skupa sjetimo epiteta kojima je čašćen Ivo Sanader, hype-a koji je dizan oko dolaska novog, mladog premijera Zorana Milanovića, nada koje su polagane u sve te silne trećeputaške, ili lijeve »velike bijele zvijezde«; od don Ivana Grubišića, preko Nikice Gabrića (koga?), pa do Mirele Holy.

Sada je u modi Božo Petrov, čovjek koji je, za razliku od drugih, uspio prikupiti većinu glasova one manjine koja je nezadovoljna dvama najvećim strankama, no već se i njemu i njegovom Mostu iz neznanja ili zle namjere uporno sapuna daska s neobičnim idejama o tome kako bi demokracija trebala funkcionirati.

Ukratko – Most ima svako pravo tražiti sve što traži ovih dana. Ima pravo čekati, otezati, zvati na pregovore, biti neodlučan, licitirati s novim izborima. Sve to je dio najnormalnije političke utakmice, nikakvo neodgovorno ponašanje nedoraslih lidera. Most ima puno pravo tražiti i vlastiti alibi za nesudjelovanje u vlasti u kojoj oni nisu glavni, ili, što bi rekao Petrov, moderatori između HDZ-a i SDP-a. Oni su, jednostavno, »kingmakeri«, o Mostu ovisi tko će biti premijer i vladati ovom zemljom u narednom periodu. Ustavni rokovi su jasni, a u njima su dozvoljene sve legalne političke minijature i ideje o tome kako posložiti vlast.

Riskira li Most izazivanjem novih izbora, i to je opet potpuno legitimna akcija. Kao što je potpuno legitimno prognozirati da bi na njima krahirali.

Ne događa se, ukratko, ništa izvanredno ni neuobičajeno za demokratske zemlje; nakon nejasnog ishoda izbora svi igrači nastoje za sebe i svoje političke ideje dobiti maksimalnu korist. Iz Mostove perspektive, jasno, užasno je opasno prikloniti se bilo jednoj bilo drugoj strani. Užasno je i opasno izazvati nove izbore. Jedino što je za njih win-win situacija bila bi velika koalicija koju bi oni inicirali i možda čak i vodili. Što je u tom zahtjevu čudno ili nelegitimnom, doista nije jasno. Jasno je doduše, da je jako, jako, jako teško da se tako nešto ostvari i da će se Petrov u jednom trenutku obreti u stvarnom svijetu u kojem će morati odabrati između najmanje bolnog rješenja.

Ali, za početak tražiti najviše za svoju opciju doista nije ništa neočekivano, a najmanje nelegitimno. Stoga, ljudi, dajte ljudima zraka. Nije, uostalom, nikad ni bilo mosta koji je ostao visjeti u zraku, bez ikakvog dodira sa zemljom.

Višak glasova – manjak podrške?!

Druga doista očaravajuća priča koja dominira javnim diskursom nakon nedjelje je ona o tome kako su birači pokazali da im je dosta i SDP-a i HDZ-a, dviju najjačih stranaka koje su, eto, krive za katastrofalno stanje u kojem se država nalazi nakon 25 godina samostalnosti. Zanimljiv su način, doista, izabrali hrvatski birači da pokažu najjačim strankama crveni karton, tako da su im udijelili više glasova nego prije četiri godine. Dakle, u zemlji koja je do prije tri tromjesečja zbrajala desetke i desetke kvartala pada gospodarstva, u kojoj su u obje velike stranke pokrenuta suđenja za korupciju (kod HDZ-a na najvećoj, a SDP na lokalnoj razini) i u kojoj je politika postala u javnoj percepciji zanimanje s najmanje moralnom integriteta u poznatom Univerzumu, blokovi dvije najjače stranke, ti nositelji svog čemera ovog naroda, dobili su više glasova nego na posljednjim izborima.

Činjenica da su SDP-ova i HDZ-ova koalicija, kombinirano, uzeli 67,76 posto glasova, u odnosu na 65,93 posto koliko su osvojili prije četiri godine, međutim, nije nimalo stala na put vrištećim zaključcima o tome kako su birači, putem Mosta, pokazali da im je dosta bipolarizacije i dviju najjačih stranaka. Neobična matematika, kako se god okrene. Pogotovo kad se sa brojkom od 67,76 posto usporedi 13,93 posto koliko je osvoji Most. Karmarkova »matematika« je u odnosu na ovu obični amaterizam.

Ali, proklete činjenice su u ovoj zemlji tako čest prepreka za dobru priču da ih je najbolje zanemariti, čak i kad su ovako očite. Ljudi, birači (barem zasad) žele SDP i HDZ. Pomirite se s tim.

»Vlada stručnjaka«

I još jedna stvar je tako prokleto predvidiva u svojoj besmislenosti: oživotvorenje ideje o tzv. »Vladi stručnjaka« koja bi imala nadići politikantske i ideološke podjele i tehnokratski precizno dovesti zemlju do kineskih stopa rasta, uz njemačko blagostanje i skandinavsku socijalnu ravnopravnost. Stručnjak za politiku, međutim, zove se političar, a postaje, između ostalog i prije svega drugog uspjehom na izborima, a kasnije i eventualnim uspjesima u upravljanju složenim društveno političkim sustavima. Nadalje, u demokratskim zemljama se odgovornost za upravljanje zemljom dobija na biralištima, a ne mahanjem diplomom nekog fakulteta, ili svojim poslovnim CV-em. Naposlijetku, golema je zabluda ili besramna laž da ideologija drijema samo u raspravama o Drugom svjetskom ratu ili pravima seksualnih manjina; najstvarniji komad ideologije leži u odluci kome i kako rasporediti (ili uzeti) proračunski novac. Zanemarivanje te činjenice, pak, je teško i toksično politikanstvo – namjerno ili nenamjerno, sasvim je svejedno.

Uglavnom, stvarni svijet je i dalje tu, vani. U njemu su SDP i HDZ (sa svojim partnerima) ojačani gradivni blokovi dviju najvećih koalicija koje će još dugo definirati političku stvarnost ove zemlje. Priča o Vladi stručnjaka je i dalje parademokratska besmislica. A vremena za svrstavanja Mosta je i dalje napretek.

Stvari su dakle, redovne. Iznimno zanimljive, ali redovne. Ovih dana imamo privilegiju svjedočiti lekcijama iz demokracije kakve dosad nismo imali. Nemojte da vas uvjere da se radi tek o suvišnoj i jeftinoj predstavi. Opće pravo glasa je, uostalom, i povijesno bilo samo smetnja »stručnjacima« koji bi tako efikasno upravljali da nema te proklete »svijesti o skladu nesklada nesavršenih ljudi«(Štulić). Slobode, naime.