Foto Nenad REBERŠAK
Na pitanje nedostaje li čega u kampu izbjeglice odgovaraju niječno. I doista na svakom su koraku stolovi s voćem, keksima, vodom, na ulazu u kamp i volnteri različitih udruga dijele hranu. Jedan od njih Iranac porijeklom stigao je iz Londona. I on kaže da ga izbjeglice pitaju jedno te isto
Gdje sada idemo i kad krećemo – prvo je što izbjeglice izgovaraju na ulasku u izbjeglički kamp u Opatovcu. Pitanje je to koje u registracijskom centru postavljaju policajcima ne engleskom jeziku, prvo je to što su jučer pitali i prevoditeljima Sorayu Čanak iz Zagreba. Za njen stol jučer su dok smo mi bili u kampu uglavnom stizali Afganistanci, s kojima se pokušava sporazumjeti na nekoliko jezika. Zapravo, već danima ona u kampu odgovara na to pitanje, kaže da i sama usput uči pokoju novu riječ, a u kamp je stigla iz Ježeva gdje je pomagala u sporazumijevanju prva tri dana izbjegličke krize. Jučer oko podne ni za njenim, ali ni za ostalim stolovima nema gužve. I policajci i prevoditelji su opušteni.
Zatišje u kampu prilika je i za komunalne službe da dezinficiraju šatore koji su sada prazni, da pokupe smeće, kojeg je iz kampa dosad, otkriva ravnatelj Perinić, odvezeno više od 300 tona. Pokazuje nam i priručne kupaonice koje je složila vojska i u kojima se izbjeglice mogu i otuširati nakon što se odmore. Gotovo kao odmor jučer su svi u kampu doživljavali brigu o samo nekoliko stotina ljudi. U šatoru gdje Crveni križ dijeli hranu, zakipjelo je i nekoliko kotlova za čaj i kavu, ali gužve nema pa i službenici Crvenog križa stignu popiti kavu ili čaj.
Jučer su dok smo mi bili u kampu uglavnom stizali Afganistanci Kiša je sve češći problem Hrane ima dovoljno, a prioritet imaju djeca uz okvir 1 Ministar Ranko Ostojić Ulazak u kamp kontrolira policija Skladište je dobro popunjeno Djeci je najteže Obavezno fotografiranje Popisivanje izbjeglica Prijevoz je osiguran
Dok nam Soraya otkriva da je rođena u Iranu, a udata u Zagreb, njezin kolega prevoditelj Omar Helo, Joradanac koji već desetljećima živi u Samoboru dolazi s informacijom da su njegovi prijatelji iz tog grada poslali kao donaciju 300 kilograma pečene janjetine i žali se ministru Ranku Ostojiću da je pitanje hoće li to meso moći podijeliti jer oni koji brinu o sigurnosti hrane u kampu inzistiraju na provjerama i zdravstvenim certifikatima. Za to vrijeme policajci odrađuju svoj posao, svaki izbjeglica dobiva narukvicu, pojedine se skupine, ali i obitelji, tako drže na okupu. Način je to na koji prednost dobivaju oni najranjiviji, obitelji s malom djecom, ljudi narušenog zdravalja ili starije osobe. Gužve oko podne još nema, u kampu je nekoliko stotina ljudi i oko 300-injak pripadnika policije, vojske, Crvenog križa, Državne službe za spašavanje, liječničkih ekipa, komunalnih službi, volontera brojnih udruga…
Mali grad
Kamp Opatavac, nekadašnje skladište nafte, na izlazu iz istoimenog sela prema Iloku funkcionira kao mali grad, samo što su privremene liječničke ordinacije, bolnice, kuhinje, spavaonice smještene u šatorima. U šatoru je i nacionalni stožer u kojem nam ministar Ostojić zajedno sa svojim prvim suradnicima Jadranom Periniće, ravnateljem Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS-a) i tajnicom kabineta ravnatelja DUZS-a održava stalne ili povremene sastanke. Tu u svakom trenutku znaju koliko izbjeglica stiže u Hrvatsku, preko kojih prijelaza ili polja. Uz taj šator su i »kamioni« DUZS-a i policije koji u svakom trenutku pod nadzorom imaju cijeli kamp.
Foto Nenad REBERŠAK
Iako su pripreme za ulazak izbjeglica preko juga Hrvatske već odrađene, ministar ističe da se u procjene koliko će ljudi sljedećih dana stizati u Hrvatsku i hoće li izabrati i rutu preko juga, ne želi upuštati ni Terence Pike, šef UNHCR-a u Zagrebu koji razmjenjuje informacije s ministrom ispred registracijskog centra.
Na pitanje je li zadovoljan kampom u Opatovcu odgovara da su Hrvatske službe jako brzo uspostavile prihvatni centar, da ljudi tu dobivaju sve što im je trenutno najnužnije, ali da oni žele dalje.
– Ako se zatvore granice onda će ta informacija putovati u suprotnom smjeru do Turske otkud ljudi dolaze, a oni će onda tražiti novu rutu, odgovara Pike na naše pitanje što će se dogoditi ako Mađarska, Austrija ili Njemačka zatvore granice. Dok razgovaramo s njime u »liječničkom« šatoru oni najiscrpljeniji leže i primaju infuziju, kasnije po jednog mladog čovjeka stiže i hitna pomoć. Volonterke Crvenog križa otkrivaju da da je hitna neku večer bila i po puno ljepšem zadatku, jedna je Sirijaka dobila trudove i trebalo ju je odvesti u vukovarsku bolnicu.
Cilj je Njemačka
Na pitanje nedostaje li čega u kampu svi odgovaraju niječno. I doista na svakom su koraku stolovi s voćem, keksima, vodom, na ulazu u kamp i volnteri različitih udruga dijele hranu. Jedan od njih Iranac porijeklom stigao je iz Londona. Ponekad pomaže u šatoru koji služi za spajanje obitelji, ako se u kojem trenutku odvoje. I on kaže da ga izbjeglice pitaju jedno te isto, kada će dalje. Na naše pitanje koliko znaju o političkim i međudržavnim prepucavanjima oko toga treba li pred njima zatvoriti granice, kaže da dio njih to zna i u trenutku kad kreću na putovanje, ali da ne vide drugu opciju. Tako nam odgovara i mladi Sirijac, njegov je cilj kao i većini Njemačka.
– Znam da je i tu nekada bio rat, znam da su i ovi ljudi nekada bili izbjeglice i na kraju su se vratili. Moj je plan također se vratiti u Siriju, bilo kada za deset ili 15 godina, kaže nam. Svjestan je on toga i da se Europa podijelila, da se dio ljudi plaši velikog izbjegličkog vala, da dio ljudi naprosto ne želi muslimane u svojoj zemlji, no on vjeruje da će tamo gdje ide u konačnici osjetiti dobrodošlicu. U to da bi u Siriji skoro mogao prestati rat naš sugovornik ne vjeruje, u to je vjerovao nekoliko godina prije nego što je krenuo na put. Iako još jednom na izlazu dok mu volontera Crvenog križa daju kabanicu ponavlja kako će se sigurno jednom vratiti u Siriju, nekako se čini da ni on sam u to ne vjeruje.
